Friday, 28 December 2018

Kolicima po Zagrebu (a malo i po Ljubljani)



Da dobar marketing djeluje i na najveće mrgude i Grincheve uvjerio sam se ove godine na vlastitom primjeru kada sam, ponukan svim onim hvalospjevima koje čitam o zagrebačkom Adventu, napokon odlučio posjetiti glavni grad u ovo božićno vrijeme. 

Jedna od stvari kojih se kao osoba s invaliditetom morate odreći je spontanost tako da i ova "manja" putovanja morate planirati poprilično unaprijed. Tako smo avionske karte moja Lozo i ja rezervirali točno mjesec dana prije što se pokazalo kao dobra odluka - ne zato jer smo prošli mnogo jeftinije (jer nismo) već zato što karte za letove oko Božića planu u samo nekoliko dana tako da avion podsjeća na one indijske vlakove na ruti Bombay - New Delhi. Ili na 1A iz Mokošice. . 

BTW, moja iskustva s letovima Croatiom možete pročitati ovdje uz napomenu da je i ovog puta sve prošlo bez ikakvih problema izuzmemo li mladu šalterušu na zagrebačkom aerodromu čiji je bezobrazluk ipak ostao smo usputna fusnota inače prekrasnog putovanja. 


Smještaj

Osim avionskih karata, smještaj je još jedna stvar o kojoj se potrebno pobrinuti nešto prije, pogotovo ako vam je poput mene važno da je sve barem donekle prilagođeno. Ovog puta odlučili smo se za privatni smještaj i moram reći da sam se, pretražujući Booking.com i Airbnb ugodno iznenadio ponudom hotela i apartmana prilagođenih potrebama osoba s invaliditetom. 

Apartman Fernando


Cijene su doduše nešto veće nego u ostatku godine no mi iz Dubrovnika i okolice smo zadnji koji po tom pitanju smiju prigovarati tako da ću vas poštedjeti kukanja. 

Uglavnom, izbor je pao na Apartman Fernando koji, osim što je prilagođen kretanju u kolicima, i izgleda prilično dobro i stvarno ga mogu preporučiti svima. 


Sadržaji

Osim sadržaja vezanih za Advent, želio sam posjetiti i neka druga mjesta i poučen nekim ranijim iskustvima, najprije sam odlučio provjeriti njihovu pristupačnost. Pa sam tako doznao da Muzej iluzija nije uopće prilagođen ulasku u kolicima dok su mi iz Muzeja ratne fotografije također negativno odgovorili uz napomenu kako planiraju ugraditi lift i da su već na pola potrebnog iznosa. Ta mi je informacija bila jako potrebna korisna. 


Mjesto na kojem se osim nas slikalo još bar sto tisuća ljudi.
Al dobra je slika pa ko ga j***. 
Da ne bi bilo da samo kritiziram, evo i jedna pohvala ZET-u koji se sjetio staviti malu platformu koja osobama u invalidskim kolicima olakšava ulazak u uspinjaču pomoću koje ste za manje od minute na Gornjem gradu, dijelu Zagreba koji je možda i najljepše uređen u ovo blagdansko vrijeme. 

Osim zbog skladno uređenih kućica, Gornji grad ima plus i zbog Muzeja prekinutih veza - jedinog koji je u potpunosti prilagođen kretnju u kolicima i u kojem se, osim razgledavanje zanimljivih eksponata, može popiti i prilično dobra kava.


                       Zagrebačkim ulicama...

Što se neke opće prilagođenosti i prohodnosti ulica tiče, Zagreb je po meni ipak dva koplja ispred Dubrovnika o čemu sam već prije pisao. Širina i uređenost pločnika, male rampe za prelazak preko kolnika, mjesta za parkiranje - sve je to jednostavno na većoj razini nego u našem gradu i iako se radi o dva potpuno različita grada (arhitektonski, reljefno isl.), od Zagreba ipak imamo štošta za naučiti. 

Ipak, treba napomenuti da iako obilježena mjesta za parkiranje postoje, ona su u pravilu zauzeta, barem što se gradskih ulica tiče tako da je najbolja i najjednostavnija opcija parkirati u nekoj od podzemnih garaža i od tamo se zaputiti u istraživanje grada. 

Gastronomska ponuda

O ponudi hrane i pića neću previše duljiti jer je stvarno dosta toga već napisano po raznim portalima, a onaj kome treba savjet po tom pitanju sigurno po njega neće dolaziti na moj blog. Ipak, reći ću jedno - kobasice i kuhano vino nisu vrh božićne ponude i ne bojte se isprobati i nešto osim tih očitih zicera.

Što se prilagođenosti restorana i kafića tiče, situacija je tu manje-više kao i u našem gradu uz napomenu da je u Zagrebu i ponuda daleko veća pa je i lakše pronaći kafić ili restoran u koji je moguće lako ući.

Ipak, za oko mi je zapela Tkalčićeva kao dobar primjer budući da velik broj restorana i kafića na ulazu ima male drvene rampe čija izrada ne košta previše, a za ljude u kolicima znači jako puno. 

I za kraj - Ljubljana


O bratskoj nam Sloveniji ne bih previše pisao budući da smo u njihovom glavnom gradu proveli svega nekoliko sati. 

Iako nas je Ljubljana dočekala kišovita i obavijena maglom, to nije narušilo moj dojam o predivnom, uređenom srednjoeuropskom gradu s urednim ulicama, pristojnim vozačima i čak osam invalidskih mjesta na jednom katu javne garaže 😮😲

Mnogo je zanimljivih stvari koje Ljubljana nudi, ali za ovaj jednodnevni izlet mi smo se, osim neizbježnih restorana i kafića, odlučili za stari grad i njegove mostove, zanimljivu četvrt zvanu Metelkova kao i za najveći ljubljanski neboder Nebotičnik do čijeg vrha vodi kombinacije lifta i stepenica i koji je zbog toga ostao i jedina atrakcija koju nisam vidio.


I to Vam je ukratko to. Uz zaključak kako su Zagreb (uz objektivne mane), a pogotovo Ljubljana kilometrima ispred našeg grada što se prilagođenosti osobama s invaliditetom tiče, želim Vam sretnu i uspješnu Novu godinu!!  🎄





Monday, 8 October 2018

Kolicima po Sarajevu - drugi dio


Sarajevo je ispalo toliko bogato događajima (i emocijama) da sam ovo iskustvo odlučio podijeliti u dva odvojena posta. Dok se prvi dio više bavio konkretnim stvarima kao što je pristupačnost samog grada, ali i hotela u kojem smo boravili, u drugom se planiram dotaknuti svega po malo. 

Ovo što se vidi na naslovnoj slici zove se Latinska ćuprija i na glasu je kao jedno od mjesta koja se "moraju" posjetiti kada se posjećuje Sarajevo. Radi se ustvari o jednom od mnogobrojnih mostova preko Miljacke s tim da je ovaj poseban po tome što je prilično star (Google kaže više od 500 godina), ali i po tome što je na tom mjestu ubijen austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand što je bio (in)direktan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, a o čemu na ovom mjestu nema nikakvog spomena ili ga barem mi nismo našli


BTW, na pamet mi je pala i ona Halidova pjesma u kojoj Miljacka nosi mostove samo iz činjenice da je na ovom mjestu i u ovo doba godine toliko plitka i slaba da ne bi ni tetrapak odnijela. Eto samo mala digresija. 

Mjesto koje nisam spomenuo u prvom postu, a koje me se možda i najviše dojmilo ne nalazi se u Sarajevu već nekih 12-13 kilometara od centra grada. Radi se o izvoru rijeke Bosne koji čak i u ranu jesen s onako malo vode izgleda čarobno. 

Jedan od mnogih mostića preko rijeke Bosne
Dodatan bonus bila mi je činjenica da sam prilično lagano mogao proći čitavim putem tako da sam uspio pogledati sve one mostiće, jezera, slapove, labudove, ogromno drveće i sve ono što čini ovo mjesto toliko savršenim. Ne vjerujem da se itko posebno trudio sve ovo prilagođavati kolicima, ali eto, ispalo je sasvim dobro.

Čak i ove off road dijelove nije bio problem preći

I inače mi se čini da je (ne)prilagođenost sadržaja osobama s invaliditetom u Sarajevu i okolici više rezultat improvizacije ili čiste slučajnosti nego nekakve stvarne namjere što sam u nekoliko slučajeva iskusio i na vlastitoj koži. Primjerice, postoji dosta restorana i kafića u koje mogu ući i to samo zato jer su u razini s cestom ili do njih vodi jedna stepenica. S druge strane, mnogo je više onih u koje nemam prilaz, a najbolje sam se u to uvjerio pri neuspjelom izlasku u petak navečer. 

Prošli smo nekoliko kafića s različitom glazbenom ponudom i iako je svaki izvana izgledao sasvim pristojno, svi su na ulazu imali i po više od pet stepenica, a niti jedan nije imao rampu. 

I tako se nađosmo u nekakvoj ulici pored Baščaršije u kojoj od deset kafića/noćnih klubova, devet pušta one istinske narodnjake kakve možete čuti iz svakog poštenog vozila belomanastirskih registarskih oznaka. 

Ali zato barem imaju sve ono što pravi narodnjački klub treba imati: mršavog tipa koji "ubacuje ljude", nabildane gorile koji ih izbacuju, ćelave tipove s velikim tetovažama i preuskim majicama, žene s malim tetovažama i velikim sisama...

Nisam doduše ulazio unutra zbog već spomenute neprilagođenosti ulaza, ali i zato što bi se na takvom mjestu (trijezan) zadržao jedinu u svrhu kakvog socio-antropološkog istraživanja o ponašanju divljih životinja u urbanom okruženju. 

Nema baš direktne veze s temom, ali naš boravak se baš poklopio s predizbornom kampanjom u BIH što je bilo još jedno nadrealno iskustvo. Od hrpe bizarnih plakata koji se nalaze doslovno na svakom koraku, ova teta mi se nekako najviše urezala u pamćenje. Dragi politolozi, komunikolozi i PR stručnjaci - gledajte i učite! 

Dosta brate više!

I to bi bilo to što se Sarajeva tiče. 

Spomenut ću još jednom - grad sigurno nije idealan za osobe s invaliditetom i postoji hrpa stvari koje mogu biti bolje. Ipak, Sarajevo je zaista zanimljiv grad u kojem je i u kolicima moguće u potpunosti uživati. Sve što je potrebno za to je dobro društvo, mrvica sreće i malo planiranja unaprijed. 

Stariji postovi: 








Wednesday, 3 October 2018

Kolicima po Sarajevu


Pozdrav svima, evo mene opet! 

Neko vrijeme blog je mirovao iz jednostavnog razloga što nigdje nisam bio, ali tema "povratničkog posta" teško da je mogla biti zanimljivija. Od Sarajeva kao svojevrsnog sjecišta istočne i zapadne kulture, jednog od povijesno i kulturološki najznačajnijih gradova Jugoistočne Europe i mjesta o kojem sam toliko slušao i čitao, očekivao sam doista mnogo. S druge strane, što se prilagođenosti kretanju osoba s invaliditetom tiče, očekivanja i nisu bila toliko velika. Moje razmišljanje išlo je nekako u stilu "BiH je za nas treći svijet. Ako su im ulice glavnog grada uređene kao državni zakoni, ništa dobro me ne očekuje". 

I naravno da sam se gadno prevario.

Moram odmah reći da je Sarajevo bolje arhitektonski prilagođeno nego primjerice Split, a njegovi široki pločnici, rampe za silazak na kolnik i montažne rampe za ulazak u važnije muzeje, crkve isl. nude osobi u kolicima priličnu slobodu u kretanju. Ako nešto od ovoga i ne postoji, sarajevska raja je prilično ljubazna i najčešće nećete ni morati tražiti pomoć. 

Javni gradski prijevoz nisam isprobavao, ali prastari tramvaji koje sam viđao ne nude baš nadu da je domaćim ljudima koji se kreću u kolicima išta lakše nego nama u Hrvatskoj. 

No da ne bih skakao s teme na temu, krenut ću nekim redom. 


Hotel iz nekih drugih vremena

Kao i inače kod izbora smještaja, glavni kriterij bili su nam funkcionalnost i blizina tako da je ovog puta izbor pao na Hotel Grand koji je od centra grada udaljen nešto manje od tri kilometra. Već i slike s interneta nudile su dojam da se radi o nešto starijem zdanju, ali tek kad smo došli tamo, mogli smo doživjeti pravi povratak u zlatno doba bivše države. 

Hotel s 400 i nešto soba i tridesetak gostiju 
Čitav taj žućkasto-sivi izgled izvana kao i socijalistički feng shui iznutra s onim masivnim zavjesama preko čitavog zida, grubim crvenim tepisima, beskrajnim hodnicima, zadimljenim barovima...sve kao da je teleportirano iz nekog drugog vremena. I vjerujte mi, ima to svog šarma. 

1. Slika: Ključ/hladno oružje. 2. slika: Telefonska govornica u predvorju. 3. slika: Neidentificirani dimnjaci pred hotelom

A što se funkcionalnosti i prilagođenosti osobama s invaliditetom tiče, mogu reći da je hotel potpuno ispunio moja očekivanja. Soba koju smo dobili nije bila velika nego ogromna tako da je i kretanje po njoj bilo prilično lako, a i kupaonica je bila u potpunosti prilagođena i dovoljno prostrana sa stolicom za tuširanje, rukohvatima, podlogom na wc školjci i dovoljno prostora ispod umivaonika.  


Foru s dva bračna kreveta nismo uspjeli skužiti. Možda za parove koji se u međuvremenu posvađaju oko izbora ćavabdžinice.

Slika 1: Prilagođena kupaonica Slika 2: Ormar za četvero ljudi. Ili jednu Paris Hilton

Baščaršija

Doći u Sarajevo, a ne vidjeti Baščaršiju je kao doći u Dubrovnik, a ne zapeti u prometu. Dakle, može se, ali doživljaj nije potpun. Ja i moja Lozo također smo se vodili tom logikom pa kud svi Turci (kojih u Sarajevu ima poprilično), tud i nas dvoje. 

Baščaršija je sigurno najpoznatiji, a vjerojatno i najzanimljiviji dio Sarajeva i doista čovjek može čitav dan lutati njenom glavnom ulicom ili nekom od sporednih uličica, a da mu ni sekunde ne bude dosadno. Nisu svi kafići, restorani i trgovine prilagođeni ulasku u invalidskim kolicima, ali na tih kilometar-dva kvadratnih ima ih toliko da nije problem naći neke koji jesu, a zatim se predati užicima kao što su ispijanje prave turske kave, pušenje nargile ili prejedanje domaćim sarajevskim uštipcima. 

Jedno od mjesta potpuno prilagođenih ulasku ljudi u invalidskim kolicima je muzej posvećen opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici. 

Kroz brojne fotografije i dva dokumentarna filma ispričane su priče o najduljoj opsadi u modernoj povijesti, ali i jednom od najvećih masovnih zločina nakon Drugog svjetskog rata i iako je čovjeku potrebno neko vrijeme da se oporavi od svega viđenog, svima bih preporučio posjet ovom muzeju.


To je za sada to. Mislim da je fotografija i događaja malo previše za jedan post tako da se ponovno čitamo za nekoliko dana. See you :)

Tuesday, 21 August 2018

Dubrovnik - grad po mjeri svih osim osoba s invaliditetom

Foto: Absolute-croatia.com


Već neko vrijeme vodim ovaj svoj blog i podosta sam do sada svaštario s temama. Pisao sam o iskustvima s Airbnb-em, s Croatia Airlinesom, pisao sam o Splitu i o Mljetu, ali mi do sada nije palo na pamet reći ponešto o Dubrovniku, gradu u kojem doduše ne živim, ali u kojem provodim poprilično vremena.

Kada se govori o Dubrovniku u kontekstu prilagođenosti kretanju osoba s invaliditetom, prije bilo kakve analize, dvije stvari treba imati na umu. Prva je reljef, a druga arhitektura.


Naime, ogromna je razlika u reljefu jednog južnodalmatinskog grada poput Dubrovnika i grada na sjeveru ili istoku Hrvatske (npr. Zagreb, Varaždin ili Osijek) koji su u najvećem dijelu potpuno ravni pa nije ni čudno da se ogroman broj ljudi njima kreće biciklima ili rolama što u našem gradu nikako nije slučaj. Vrlo rijetko se Dubrovčani odlučuju na bicikl kao sredstvo prijevoza po gradu što uopće nije čudno ako uzmemo u obzir sve one uzbrdice, nizbrdice i skaline, a ako je takva situacija s relativno brzim i komfornim biciklima, onda možete zamisliti u kakvom su položaju ljudi u invalidskim kolicima koji moraju uložiti i deset puta veći napor za svladavanje slične prepreke.

Dubrovačka arhitektura rezultat je prebogate povijesti grada, ali također i jedan od problema s kojima se susreću ljudi sa smanjenom pokretljivošću. Sve one stare zgrade, uske kamenom popločane uličice i izlizane stepenice jednostavno nisu predviđene za kolica i to je nešto što jednostavno moraš prihvatiti.

Ono što također prihvaćamo, a ne bismo trebali su očajno uređeni pločnici, pješački prijelazi, ulazi u zgrade i ostala infrastruktura u „novijim“ dijelovima grada.

Dobar primjer ovoga je Vukovarska ulica, jedna od najvažnijih i najprometnijih ulica u gradu čiji je pločnik toliko uništen i razrovan da osoba u kolicima i uz maksimalan oprez na bubrezima osjeti svaku udubinu i izbočinu na koju će neminovno naići. 

Foto: Nportal

Na fotografiji se lijepo vidi na u nastavku ulice, na desnoj strani kada se prođe zgrada OTP banke, pločnik ni ne postoji.

Prometna (ne)kultura

Parking je u Dubrovniku sam po sebi veliki problem i izvor svakodnevnih sukoba i materijala kojim portali pune svoje stranice, ali ako ste u invalidskim kolicima, stvari su još mrvicu kompliciranije.

Parkiranje na mjestu za invalide postalo je toliko često da bi ga trebalo uvesti pod nematerijalnu kulturnu baštinu grada s tim da ne znam jesu li mi gori oni „evo samo sam poš'o po cigare dva minuta“ ili one „sjela sam na kavu, dolazim za dvije ure“. 

Dva sasvim lijepa primjera:

Foto: Dubrovački Dnevnik / Dubrovački Vjesnik 

Parkiranje na nogostupe je također jedna od omiljenih disciplina svakog viđenijeg krkana i također nešto što komunalni redari propuštaju kazniti. Ni u Cavtatu btw situacija nije mnogo bolja samo što se radi o manjem gradu pa su sukladno tome i sranja koja se događaju proporcionalno manja. 

Foto: Dubrovniknet

Ono kad ti prilagode, a bolje da nisu

Neprilagođenost javnih institucija Grada (dakle zgrada Suda, Policije, Zavoda za zapošljavanje, gradskog poglavarstva, Županije isl.) tema je koja zaslužuje poseban post, ali sada neću pisati o tome. 

Pisao bih o situaciji u kojoj ti nešto prilagode, ali kad to vidiš u praksi, dođe ti da se lijepo zahvališ i podvijena repa odeš doma. Dobar primjer toga je Cinestar Dubrovnik koji ima riješen parking, ima prilagođen WC, ima kino dvoranu u koju se može ući s kolicima, ali kada jednom u nju uđeš, dočeka te blagi šok. Dakle mjesto postoji i to na način da je ostavljen prostor u koji se može „ušetati“ s kolicima, ali mjesto je toliko izdvojeno da tri metra oko vas nema nikoga, a jedino društvo pri gledanju filma vam je – koš za smeće ❤

Postoji još primjera polovične prilagodbe poput rampa koje su primjerenije skijaškim skokovima nego invalidskim kolicima ili mini liftova za ulazak u neke kulturne ustanove koji eto postoje, ali baš sad nema onoga maloga koji time upravlja J

Po meni, polovično je riješen i javni gradski prijevoz pri čemu je Grad nabavio suvremene autobuse s rampama, ali nije dovoljno educirao vozače pa je veća vijest da je neki od njih pomogao invalidu pri ulasku nego obrnuto. Polovičnost se ogleda i u već spomenutim pločnicima pa jednom kad izađeš iz autobusa, vlada ona snađi se druže jer ponekad je vrlo teško doći od autobusne stanice do mjesta koje si naumio posjetiti. 

Foto: Dubrovački Vjesnik

A nagradu za najbolji pločnik u gradu odnosi Ulica Branitelja Dubrovnika. Tko se ovuda uspije popeti ili spustiti u kolicima zaslužuje nastup na paraolimpijadi bez kvalifikacija. 

Pozitivni primjeri

Kažu da gdje ima volje ima i načina, a kao dobar primjer te izreke mogu poslužiti i neke od fotografija niže. Znam da je Dubrovnik jedan od naših najstarijih, a sigurno i naš najljepši grad i svaka građevinska intervencija u njemu trebala bi biti pomno isplanirana. Ali to nipošto ne bi trebao biti razlog da se ne napravi ništa.

Donja (nekvalitetna) fotografija prikazuje legendarni Taj Mahal čiji je ulaz sasvim lijepo prilagođen invalidskim kolicima iako se radi o jednom od najvažnijih spomenika svjetske kulturne baštine. Dakle, ako može Taj Mahal, može i Knežev dvor. 


Još jedan primjer jednostavnosti i genijalnosti je i ova rampa uklopljena u stubište koja je, osim što super izgleda, i sasvim funkcionalna – dakle ne prestrma ni preuska. Jednostavnim guglanjem nađe se bezbroj sličnih primjera i zanimljivih rješenja arhitektonskih izazova za čije prevladavanje često nije potrebna hrpa novca već samo malo pameti i dobre volje.

Baš onoga čega nam kronično nedostaje. 

Foto: Pinterest
Stariji postovi: 





ENGLISH TRANSLATION 


Dubrovnik - a city that's perfect for everyone except disabled people 

I've been running this blog for a quite some time and so far I engaged with various topics. I have written about experience with Airbnb, with Croatia Airlines, I wrote about Split and about Mljet, but so far I didn't write anything about Dubrovnik, a city where I do not live but where I spend a lot of time.

When talking about Dubrovnik in the context of adapting to the movement of people with disabilities, before any analysis, two things need to be kept in mind. The first is relief and the other architecture.

There is a huge difference in the relief of a southern Dalmatian city such as Dubrovnik and a cities in the north or east of Croatia (eg Zagreb, Varaždin or Osijek), which are mostly flat, so it is not surprising that a huge number of people are moving by bicycles or rolls which in our city is by no means the case. It is very unlikely that the Dubrovnik people will choose a bicycle as a means of transportation around the city, which is not surprising if we take into account all the ups and downs and especially the stairs, and if this is a situation with relatively fast and comfortable bikes, then you can imagine the position of people in wheelchair as they have to invest and ten times more effort to overcome similar obstacles.

Dubrovnik's architecture is a result of the city's rich history, but also one of the problems people with reduced mobility face. All those old buildings, narrow stone paved alleys, and sloping stairs are simply not designed for wheelchairs, and that's something you simply have to accept.

What we also accept, but we certanly shouldn't are awfully decorated sidewalks, pedestrian crossings, entering buildings and other infrastructure in the "newer" parts of the city.

A good example of this is Vukovarska Street, one of the most important and busiest streets in the city, the pavement of which is so devastated that the person in the wheelchair will feel every hole on it's kidneys, even with the utmost caution in movement.



The photo clearly shows that on the right of the street the pavement does not even exist.


Traffic chaos 

Parking in Dubrovnik itself is a major problem and a source of everyday conflicts and materials that portals fill your pages, but if you are in a wheelchair, things are still more complicated.

Parking on disabled spaces has become so often that it should be brought under the intangible cultural heritage of the city and I do not know who's worse, people that say "it will be just two minutes, I just came here to buy smokes" or the ones that park there and spend two hours drinking coffee.



Parking on the sidewalks is also one of the favorite disciplines of every other redneck and also something that communal officers fail to punish. Even in Cavtat, situation is not much better, it's just a smaller town, and accordingly, the shit that is happening is proportionally smaller.



When they adjust something but you wish they haven't 

The failure to adjust public institutions of the City (that is, the building of the Court, the Police, the Employment Service, the City Government, the County isl.) is a topic that deserves a special post, but now I will not write about it.

I would rather write about a situation when they adjust something for you but when you see it in practice, you rather say thank you and run home in disappointment.  A good example of this is Cinestar Dubrovnik, which has a parking lot, has a toilet, has a cinema hall that can be reached with a wheelchair, but once you enter, you will receive a slight shock. So the place for wheelchairexists in such a way that there is a space that can be "walked in" with the wheelchair, but the place is so isolated that there's no one three meters around you and the only company you have during the movie is - the garbage can ❤

There are more examples of semi-adjustments such as ramps that are more appropriate for ski jumps than for wheelchairs or mini-lifts to enter some cultural facilities that exist, but for some reason, the guy that manages this is almost always somewhere else :))

If you ask me, the public transport was partially solved also whereby the City acquired modern buses with ramp but did not educate enough drivers, so the bigger news is when some of them help disabled person when entering but vice versa. Semi-adjustment is also reflected in the already mentioned sidewalks, and once you leave the bus, you are on your own because sometimes it is very difficult to get from the bus station to the place you are going to visit.



The award for the best pavement in the town is the Branitelj Street of Dubrovnik. Whoever is able to climb or lower a wheelchair in this street is deserved to qualify for Paralympics.

Positive examples 

They say where there's a will, there's a way, and some of the photos below can serve as a good example of this saying. I know that Dubrovnik is one of our oldest, and certainly our most beautiful city and every construction intervention in it should be carefully planned. But that should not be a reason for doing nothing.

The lower (low quality) photo shows the legendary Taj Mahal whose entrance is beautifully adapted to the wheelchairs although it is one of the most important monuments of world cultural heritage. So if the Taj Mahal can do it, then the Rector's Palace also can.



Another example of simplicity and ingenuity is this ramp embedded in a staircase that, apart from being super-looking, is quite functional. With simple googling, there are countless similar examples and interesting solutions to the architectural challenges for which overcoming often does not require a bunch of money but just a little mind and goodwill.

Just what we chronically miss.






Monday, 13 August 2018

Što je to wheelchair friendly hotel

Hotel Štacija - Kaštela

U prošlom postu dotaknuo sam se teme smještaja i poteškoća pri pronalasku istog s tim da sam većinom pisao o privatnom smještaju dok sam hotele spomenuo tek s nekoliko rečenica.

Spomenuo sam tada pitanje pristupa kao jedan od uvjeta za kategorizaciju hotela, dakle određivanje koliko će zvjezdica imati da bih nakon kraćeg istraživanja otkrio da pristup nije nikakav uvjet. Dakle ni hotel koji želi imati pet zvjezdica ne mora biti niti malo prilagođen i to mu svejedno neće predstavljati prepreku. Tko ne vjeruje, OVDJE sve ima crno na bijelo. Ipak, i u ovom našem kaosu koji nazivamo državom ima svijetlih primjera pa se idemo malo pozabaviti jednim od njih. 

Budući da sam prošli vikend (polu)neplanirano proveo u jednom hotelu koji sebe drži potpuno prilagođenim osobama s invaliditetom, red bi bio da napišem što taj opis ustvari podrazumijeva i koliko je u ovom slučaju točan.

No krenimo redom.

Prošli četvrtak Hajduk je igrao svoju europsku utakmicu (izvještaj s juga Poljuda pri dnu teksta) koju smo ja i moja bolja polovica odlučili pogledati i budući da nam se nije dalo odmah žuriti natrag doma, pao je dogovor da prespavamo noć-dvoje negdje u Splitu ili okolici. Baš kao i Dubrovnik, i grad pod Marjanom je doslovno krcat u ovim ljetnim mjesecima, a jedini privatni iznajmljivač čiji se apartman čini donekle prilagođen invalidskim kolicima se javno svađa s gostima na Airbnb-u tako da smo se umjesto privatnog smještaja ovog puta odlučili za hotel i nismo požalili. 

#Štacionirajse

Izbor je pao na hotel Štaciju u Kaštel Lukšiću i to iz dva razloga; prvo, od centra Splita udaljen je svega dvadesetak minuta vožnje i drugo i važnije, u mailu su tvrdili da su potpuno prilagođeni osobama u invalidskim kolicima. 


Spomenut ću još da ovaj hotel ima tri zvjezdice, ali po meni zaslužuje bar još jednu više i to ne samo zbog prilagođenosti sadržaja već i zbog idealne pozicije, ugodnog ambijenta, hrane i pića, osoblja. Inače, Kaštela su tipični srednjedalmatinski gradić čija se turistička strategija onako na prvi pogled svodi na četiri mjeseca guljenja naivnih stranaca koji se mogu, a i ne  moraju, vratiti i dogodine. Mjesto ima jednu slabo uređenu šetnicu, nekoliko trgovina, hrpu restorana i koktel barova nemaštovitih imena i preskupih cijena i lunapark s treštavom glazbom i svjetlima koja izazivaju epileptične napadaje tako da je naš hotel, čak i onako prosječan, u svemu tome djelovao kao Leo Messi okružen igračima Slaven Belupa. 

Ok, nakon ove male digresije, par fotografija koje će potkrijepiti tvrdnju o prilagođenosti osobama s invaliditetom. 


Osim prostrane sobe i kreveta koji nije ni previsok ni prenizak, i  kupaonica je prilagođena i to uz minimalna ulaganja. Sve što je potrebno za prilagodbu je „iščupati“ kadu i umjesto nje staviti ovu malko nepraktičnu, ali korisnu stolicu i staviti nekoliko rukohvata koji olakšavaju prebacivanje. 

Poseban bonus je ovaj željezni nastavak za umivaonik koji je, pretpostavljam, namijenjen ljudima u električnim kolicima kako bi lakše dosegli slavinu. Meni osobno ne trebaju ovakva pomagala, ali mi je super da netko i na to misli. 

Osim stvari koje sam spomenuo i fotografirao, moram pohvaliti i činjenicu da je čitav hotel potpuno prohodan i na sve vanjske terase, u restoran kao i na parking mogao sam stići bez ičije pomoći. Spominjem ovo jer sam od nekih „kolega“ u kolicima čuo kako to često nije slučaj i kako hoteli koji su nominalno wheelchair friendly često imaju terase ili restorane na teško dostupnim mjestima.



Knjiga žalbe

Ne bi ja bio ja da samo hvalim pa evo i dvije kritike i to poprilične.

Prva se odnosi na nepostojanje parking mjesta za invalide i malo mi je nevjerojatno da hotel koji je mislio na sve ove gore pobrojane stvari nije uspio riješiti taj detalj koji ovako na prvu zvuči minorno, ali ti postane bitan kad se vraćaš u jedan u noći i baš ti se ne da okolo tražiti parking i vraćati se u hotel po slabo osvijetljenoj stazi.  



Gornja fotografija je kritika broj dva i zahtjeva mrvicu dulje objašnjenje. Naime, moja Lozo je nekoliko dana prije nego smo stigli poslala hotelu upit o postojanju plaže prilagođene osobama s invaliditetom i čak im poslala fotografiju lifta koji inače koristim, ne samo ja nego svi ljudi u invalidskim kolicima. Njihov odgovor je bio da nikakvih problema nema – plaža postoji, prilagođena je i u neposrednoj blizini hotela. 

I tako se mi, ništa ne sumnjajući, zaputimo na kupanje. 

Vani je ugodnih 85 stupnjeva, gužva je ko u Konzuma na Badnji dan, ali boli nas briga, osvježenje je nadomak ruke. Ili nije? Poslije jedno dvadeset minuta što vožnje što šetnje napokon stižemo na plažu gdje nas dočeka kreacija s gornje fotografije. E sad, shvaćam ja ideju arhitekta ovog čuda: fino se kolicima odvezeš do dna, razina mora ti je negdje do pasa, uskočiš i netko vrati kolica sve dok ti ne zatrebaju za izlazak, ali u svemu tome postoji „mali“ problem. 

Kolica koja koristim ja i svi ostali invalidi na svijetu jednostavno nisu predviđena za ovo i ja bi ih u more mogao uvesti točno jednom nakon čega bi ih onako „zasoljena“ komotno mogao baciti na otpad. Pa eto jedan mali apel svim vlasnicima hotela, koncesionarima plaža, djelatnicima jedinica lokalne samouprave – ne pravite ova sranja, za tu lovu radije kupite ženi kakvu ogrlicu, platite djeci vozački, odvedite ljubavnicu na produljeni vikend. Ili dodajte još par tisuća kuna i napravite pošten lift koji izgleda ovako: 



Hajduk živi vječno

Na samom kraju ono što sam obećao na početku. Glavni motiv za ovo mini putovanje bila ja utakmica pretkola europske liga između Hajduka i FC SB (bivša Steaua) koju sam odgledao s poljudskog juga koji je, sa zadovoljstvom to mogu reći, sasvim lijepo prilagođen za dolazak u invalidskim kolicima. 

Ipak, i ovdje se vidi prostor za napredak i uz minimalna ulaganja (dodatne stolice za pratnju, trava oko gledališta, razrovani beton, natkrivanje tribine isl.) sve bi to moglo biti na puno većoj razini, ali to nije problem samo poljudskog juga već čitavog stadiona koji je dušu dao za jedan temeljiti face lifting.

I to bi bilo to. Malo nogometa, malo uživanja u hrani i piću, malo nerviranja oko „dodatnih sadržaja“. Ukratko, netipičan vikend s tipičnim problemima tipa u kolicima J

STARIJI POSTOVI: 





ENGLISH TRANSLATION

In the last post I mentioned accommodation and difficulties in finding the same as I mostly wrote about private accommodation while the hotels were mentioned only with a few sentences.

I also mentioned the issue of access as one of the conditions for hotel categorization, hence determining how many stars it would have and after a short survey I found that access was not a condition. So even a hotel that wants to have five stars does not have to be a bit adjusted, and that will not be an obstacle anyway. Yet, in our chaos that we call the state, there are bright examples, so let's take a little look at one of them.

Since I spent the weekend in a hotel that advertises as completely fit for people with disabilities, I would write what this description really implies and how accurate it is in this case.

But let's move step by step

Last Thursday Hajduk played his European match (report from south of Poljud at the bottom of the text) which I and my better half decided to look at and since we did not immediately hurry back home, we agreed to spend the night somewhere in Split or it's surrounding. Just like Dubrovnik, the city under Marjan is also literally packed in these summer months, and the only private landlord whose apartment is somewhat adapted to wheelchairs is publicly quarreling with guests at Airbnb so that instead of private accommodation this time we decided for the hotel and we did not regret it at all.

#Stationyourself

The choice fell to the hotel Štacija in Kaštel Lukšić for two reasons; first, it is only twenty minutes  drive from the center of Split, and second and most importantly, in the mail they claimed that they were completely adapted to wheelchair users.


Le me also mention that this hotel has three stars but deserves at least one more, not only because of the content customization, but also because of its ideal position, pleasant ambience, food and drinks, staff. Kaštela is a typical Middle Dalmatian town whose tourism strategy looks at the first glance like four months of nailing naive tourists who can or do not have to come back again The place has one poorly designed promenade, several shops, a bunch of restaurants and cocktail bars of uncreative names and expensive prices and amusement park with dance music and lights that cause epileptic seizures so our hotel, even the average, looked like Leo Messi surrounded players of Slaven Belupo.

Okay, after this small digression, a couple of photos that will support the claim of adaptation to people with disabilities.


Apart from a spacious room and a bed that is neither too big nor too small, the bathroom is adapted with minimal investment. All you need to adjust is to remove the bathtub and instead put this little impractical but useful chair and put on a few handrails that make it easier to transfer.


A special bonus is this iron extension for the sink that, I suppose, is intended for people in the electric wheelchair for easier access to the tap. Personally, I do not need this kind of aids, but it's great that someone to thought about it.

Apart from the things I mentioned and photographed, I have to commend the fact that the whole hotel was completely suitable for wheelchair and all the outdoor terraces, the restaurant and the parking lot I could reach without any help. I mention this because I heard from some of the "colleagues" in the wheelchair that it is often not the case and how hotels that are nominally wheelchair friendly often have terraces or restaurants in hard-to-reach places.


Complaint Book


It would not be me to just praise, so here are two critiques and pretty big ones too.

The first one concerns the lack of parking places for disabled people and it is unbelievable that the hotel who thought of all these things listed above could not solve this detail that looks small at first, but it becomes important when you return one o'clock after midnight and you do not want to look around for parking and go back to the hotel on a poorly lit track.



The above photo is a critique of number two and requires a longer explanation. My Lozo, a few days before we arrived, sent a request to the hotel for a beach for people with disabilities and even sent them a photo of the elevator I usually use, not just me, but all people in the wheelchair. Their answer was that there's no problem at all - the beach exists, it is adapted and in the immediate vicinity of the hotel.

And so, without questioning anything, we go swimming.

Outside is a pleasant 85 degrees, the crowd is unbelievable, but we don't care, the refreshment is within reach. Or not? After about twenty minutes of driving, we finally get to the beach where we get the creation from the top picture. Now, I understand the idea that architect of this miracle had: you ride the wheelchair to the bottom, the level of sea is somewhere to your chest, you jump and somebody rolls back until you need to go out, but there is a "small" problem in all of this.


The wheelchair I use are simply not foreseen for this and I could put them in the sea exactly once, after which they could be thrown to the trash because of all the salt. Well, a small appeal to all hotel owners, beach concessionaires, local self-government units - do not make this crap, buy your wife a necklace instead, pay your kids a driving lessons, take the mistress for an extended weekend. Or add another couple of thousand kuna and make a decent lift that looks like this:








Monday, 6 August 2018

Evanđelje po Airbnb-u

Foto: Asistive Technolog Blog

Internetska stranica Airbnb.com u zadnjih nekoliko godina bilježi ogroman rast prometa i već se sa sigurnošću može reći da niti jedan servis prije nje nije ovako lako i efikasno posredovao između iznajmljivača i putnika koji traže smještaj na nekoj lokaciji.

Budući da su i kod nas i u inozemstvu svi iznajmljivači koji imalo drže do sebe postavili svoje sobe/apartmane/stanove na već spomenutu stranicu, moglo bi se također reći da nas od relativno jeftinog smještaja bilo gdje u svijetu dijele doslovno dva klika mišem i da nikad nije bilo lakše pronaći sebi „bazu“ za ljetni ili zimski odmor. 

Ipak, postoji jedna mala kvaka. Gornja tvrdnja točna je samo ukoliko niste osoba s invaliditetom. Jer ako jeste, stvari se ponešto kompliciraju.

Već sam spomenuo kako je Airbnb najbolji servis ovakve vrste i kao takav, jedini ima opciju pretrage smještaja za osobe s invaliditetom. Stvar je u biti vrlo jednostavna. Uz filtere koji vam dopuštaju da tražit smještaj s dječjim krevetićem, kaminom, teretanom ili bilo čime što smatrate da vam je potrebno za savršen odmor, postoji i zaseban filter koji se zove pristupačnost. 

Nekada ste pored te riječi samo stavljali kvačicu i stranica vam je sama filtrirala sadržaj, no u zadnjih godinu ili dvije, Airbnb se zbilja potrudio i kada kliknete na spomenuti filter, otvara vam se barem dvadesetak stavki te zasebno odabirete onu koja vam je potrebna.

Ovako to izgleda u praksi 

Za razliku od Airbnb-a, vrlo popularni Booking.com nema nikakav filter vezan za pristupačnost kao ni internetska stranica Trivago koja se reklamira češće nego piva za vrijeme Svjetskog prvenstva, ali nije se odlučila platiti kakvom bucmastom programeru s fudbalerkom da im postavi tu jednostavnu opciju. 

Može se, dakle, reći da je Airbnb svoj posao odradio i više nego korektno. Pa što onda kukaš i gdje je uopće zapelo, upitat ćete se možda. 

Na iznajmljivačima, naravno. 

I ne, nikako ne želim da ovo ispadne tipično kukanje o diskriminaciji niti mislim da bi itko trebao uložiti petsto tisuća kuna da bih ja mogao ući u svaki stambeni objekt u Hrvatskoj. Ipak, situacija je daleko od idealne, a to se lijepo može vidjeti i po ovoj karti. 

Gornja fotografija: izbor smještaja prilagođenog osobama s invaliditetom

Donja fotografija: smještaj bez prilagodbe.

Za ovu priliku napravio sam mali eksperiment. Pokušao sam rezervirati smještaj za dvije osobe u Dubrovniku za razdoblje od 01. do 03.09. s tim da nisam filtrirao cijenu jer mi za ovu priliku nije bilo potrebno (Ma nije ni inače, pun sam ko brod!!).

U prvom slučaju koristio sam filtere pristupačnosti uz napomenu da sam stavio samo one osnovne: ulazak u zgradu bez stepenica, pristup kupaonici bez stepenica, ulaze dovoljno široke za invalidska kolica. Rezultat – jedan jedini smještaj u Gradu i na njegovu užem području!

Druga fotografija je bez ikakvih filtera, dakle nešto što bi koristila osoba koja nema nikakve smetnje pri kretanju. Rezultat je oko trideset smještaja u navedenom razdoblju.
Ok, znam da u Dubrovniku početkom rujna još uvijek na veliko traje turistička sezona, ali mjesta očito ima (ako vam pristupačnost nije bitan faktor). 

A što je s hotelima? 

Što se hotela tiče, tu je situacija ipak nešto bolja, ne jer žele nego jer moraju. Koliko čujem i koliko sam upućen (a nisam previše), gotovo svi bolji hoteli, dakle ekipa s četiri i više zvjezdica, imaju bar nekoliko soba prilagođenih invalidskim kolicima, a osim toga imaju i prilično široke liftove, parking isl. Minus im je naravno cijena, ali i dodatni sadržaji poput pristupa bazenu ili plaži, a koji bi se mogli relativno lako „srediti“.

Poseban je bonus kad rampa ili lift postoji, ali iz nekog razloga nije u funkciji što je situacija koja mi se svako toliko dogodi i svaki put me iznova oduševi.



Ekvivalent ovoga bi otprilike bio da ti netko reče da se možeš malo provozat njegovim Ferrarijem, ali ti onako usput napomene da mu fale kotači.

*Jedno pitanje za moje fejs prijatelje koji rade u hotelima: postoji li neki uvjet za dobivanje zvjezdice, a koji je vezan za pristupačnost tj. prilagođenost hotelskih sadržaja? Odgovore očekujem u komentarima :))

Sve se može kad se hoće. Ok, ne sve, ali dosta toga

Ponovit ću da zaista ne mislim da bi netko trebao montirati lift u svoje apartmane niti razbijati hodnik kako bi bio dovoljno širok za invalidska kolica, ali nekada i sitne preinake jako mnogo znače. 


Foto: Njuškalo
Aluminijske ili limene rampe poput ove prilično su jeftine i lako dostupne, a nekada znače razliku između potpuno prilagođenog i potpuno neprilagođenog doma.

Hoćete li od onih pet-šest dodatnih gostiju godišnje koje bi zbog ove rampe mogli imati profitirati toliko da za tri sezone podignete još jedan kat? Vrlo teško. Ipak, nekome biste mogli priuštiti savršen odmor u jednom od najljepših gradova na svijetu. Priznajte, nije ni to toliko loše.





Prijašnji postovi: 


I believe I can fly

ENGLISH TRANSLATION

Airbnb Gospel 

The Airbnb.com website has seen enormous growth in traffic over the last few years and it can be safely said that no service before it has so easily and efficiently mediated between renters and travelers seeking accommodation at a certain location.

Since all renters in Croatia and around the world already put their rooms / homes/ apartments on the above-mentioned page, we could also say that we are literally two mouse clicks from relatively cheap accommodation anywhere in the world and it was never so easy to find a "base" for summer or winter vacation.

Still, there is one small catch. The above statement is only true if you are not a disabled person. Because if you are, things get somewhat complicated.

I have already mentioned that Airbnb is the best service of this kind and as such, the only one has the option of finding accommodation for people with disabilities. The thing is, in fact, very simple. Among filters that allow you to look for accommodation with a baby cot, a fireplace, a gym, or whatever you think you need for a perfect vacation, there is also a separate filter that is called accessibility.

There used to be only one filter, a checkmark next to a paraplegic sign and the site itself filtered content, but for the past year or two, Airbnb has really struggled and when you click on that filter, you open at least twenty items and select the one you need.

Unlike Airbnb, the very popular Booking.com does not have any accessibility filters as well as the Trivago Web site that advertises more frequently than beer during the World Championship, but has not decided to pay a chubby programmer with a funny hair to set this simple option.

It can therefore be said that Airbnb did its job more than correctly. So why are you whining and where's the problem, you might ask.

On the landlords, of course.

And no, I do not want this to be the usual story about discrimination, nor do I think anyone should have to invest five hundred thousand kunas so I would be able to enter any residential building in Croatia. Still, the situation is far from ideal, and this is nice to see on this map as well.



For this occasion I made a small experiment. I tried to book accommodation for two people in Dubrovnik for the period from 01. to 03.09. I did not filter the price because it didn't matter in this particular case. (It doesn't matter otherwise, I'm loaded with money!!) LOL.

In the first case, I used accessibility filters with the remark that I put only the basic ones: entering the building without a staircase, accessing the bathroom without a staircase, enter a wide wheelchair access. Result - only one accommodation in the city and its immediate area!

The second photo is without any filters, so something that would be used by a person with no movement problems. The result is about thirty accommodations in that period.

Okay, I know that in Dubrovnik in early September is still a peak of tourist season, but there is obviously enough places to stay. (if accessibility is not an important factor).

And what about hotels?

As for the hotels, this situation is better, not because they want it because they have to. As far as i know (and I really don't know a lot), almost all the better hotels, that is, the four or more star hotels, have at least a few wheelchair-friendly rooms, and besides they have quite large lifts, parking and such. Price is a big minus but also lack of additional facilities such as swimming pool access or beach access, which could be relatively easy to solve.

There is a special bonus when there is a ramp or lift, but for some reason it is not a functional and that's something that happens to me from time to time time and every time I am thrilled again.

Everything can be solved when there's will. Ok, not everything but a lot

I will repeat once more that I do not really think that someone should mount a lift in their apartments or break a corridor to be wide enough for a wheelchair, but sometimes tiny changes mean much.

Aluminum or limestone ramps like this are fairly cheap and easy to access, and sometimes make the difference between a fully customized and completely inadequate home.

Will you benefit from those five or six additional guests a year so much that you raise another floor for three seasons? Very difficult. Still, you could afford someone a perfect vacation in one of the most beautiful cities in the world. Admit it, that's not that bad either.