Kronologija: Uspon i pad Vedrana Bađuna

 

Naziv „pustolov“ ili „putopisac“ nekad je bio rezerviran za vrlo uzak krug ljudi. Na prste jedne ruke mogli su se nabrojiti odvažni pojedinci koji su zalazili u zabačene kuteve svijeta i otamo nam donosili zanimljive priče i nevjerojatne dogodovštine, vodili nas na egzotična mjesta koja sami vjerojatno nikada nećemo vidjeti. Baš zbog te činjenice – što su bili pioniri toga „posla“ – ljudi poput Stipe Božića ili Željka Malnara stekli su kultni status.

No putovanja i sve vezano uz njih već neko vrijeme nisu rezervirani samo za odabrane pojedince koji će svoj sadržaj plasirati putem televizije ili specijaliziranih časopisa. Štoviše, u zadnjih desetak godina svjedočimo pravoj poplavi internetskih putopisaca. Platforme poput Facebooka, YouTubea ili Instagrama omogućile su neposredan kontakt između putopisca, odnosno travel blogera/vlogera i njegove publike. Pritom je sadržaj koji nude u pravilu vrlo sličan; recenzije hotela ili privatnih smještaja, nekoliko riječi o lokalnim kulinarskim specijalitetima, malo povijesti, kulture i fotografija zalaska sunca...

Nije teško zaključiti da, kad je nečega previše i kad je na isti kalup, vrlo brzo dolazi do zasićenja. Zato je potrebno ponuditi nešto novo, biti autentičan, biti „totalno drukčiji od drugih“.

 Totalno drukčiji od drugih

Vedran Bađun ni po čemu nije bio tipičan putopisac. Stasiti Dalmatinac s dugačkim dreadlocksima i otkačenom, šarenom odjećom plijenio je kako svojom pojavom, tako i životnom pričom koja je stajala iza njega. Pričalo se, odnosno pričao je, da je bivši pripadnik specijalnih postrojbi hrvatske vojske, bivši rendžer u nacionalnom parku, trener tajlandskog boksa, majstor borilačke vještine capoeire, sudac u MMA mečevima...

Njegov način putovanja bio je krajnje neobičan i nekonvencionalan. Nije odsjedao u skupim hotelima, nije ocjenjivao ponudu restorana ni zabavne sadržaje rezervirane za turiste. Vedran Bađun bio je pustolov u pravom smislu riječi. Većina njegovih videa potjecala je iz Južne Amerike, najčešće iz Kolumbije u koju se trajno nastanio.

Svakih nekoliko dana Vedran je na svom YouTube kanalu nazvanom Vedran Badun Adventures objavljivao snimke za koje je tvrdio da dolaze iz zabačenih dijelova amazonske prašume. Danima, ponekad čak i tjednima, probijao se kroz prašumu potpuno sam, ne noseći gotovo nikakvu opremu. U pauzi od probijanja kroz prašumu i otkrivanja do tada nepoznatih prirodnih ljepota poput vodopada i jezera, Bađun je promovirao životni stil potpuno suprotan dominantnom narativu. Zaštita prirode, duhovnost, prijezir prema modernom i materijalnom – vrijednosti su na kojima je izgradio svoj stil zbog kojeg ga je i počelo pratiti sve više i više ljudi. 

Bađun na vrhuncu moći

Ubrzo je uslijedio i veći interes medija koji su prepoznali potencijalno zanimljivu priču. Iako se nikada nije smatrao youtuberom, blogerom ili influencerom, Bađunu je pažnja očito godila. Sve se češće pojavljivao u masovnim medijima, davao je intervjue, pisao blog za jedan dnevni list, gostovao u podcastima. Upravo su gostovanja u popularnom Podcast Inkubatoru Bađuna do kraja gurnula u medijsku orbitu. Voditelj Marko Petrak u Podcast ga je zvao čak sedam puta što je i danas rekord što se gostovanja tiče. Usporedno s gostovanjima u podcastima, snimao je i videe iz prašume sve više šireći paletu interesa.

Ubrzo se počeo baviti fotografijom i slikanjem, već je prije izdao knjigu, a tvrdio je da sprema ni više ni manje nego devetologiju svog fantasy romana. I videi su postali raznovrsniji, atraktivniji i naizgled opasniji. Zalazio je (ili je barem tvrdio a zalazi) u najopasnije kvartove Južne Amerike, šetao teritorijem pod nadzorom gerilaca FARC-a, upadao u probleme s policijom. Uvijek je nastojao ostaviti dojam čovjeka koji živi na rubu, van regula i pravila, čovjeka koji zbog svojih uvjerenja upada u nevolje iz kojih se onda vješto izvlači. Na vrhuncu slave snimio je i nekoliko rap spotova. Stihovi poput „crv je crv, zmija je zmija / crv ne može biti vladar jaguaru“ nisu mu naštetili. Broj fanova samo je rastao.

Prve pukotine

Negdje u to vrijeme ispod jednog od videa Podcast Inkubatora pojavljuje se dugačak komentar. Čovjek koji se potpisao kao Antonio Pavić u njemu objašnjava da je u Južnoj Americi živio tri godine. U tom vremenu, u amazonskoj prašumi bi je na tri velike ekspedicije od po mjesec i pol dana i na niz manjih. Svaki put s njim je bilo više od trideset ljudi kao i lokalni vodiči. Bili su opremljeni motornim pilama, eksplozivom, zalihama hrane i pitke vode. Čak i onda, tvrdi, boravak u Amazoni je nevjerojatno teško iskustvo. Videe i priče u kojima Bađun tjednima sam luta prašumom naziva čistom laži. Zanimljivo, Bađun je na ovaj komentar reagirao tako da se čovjeku – javno zahvalio. Nije se osvrnuo na optužbe da laže, umjesto toga zahvalio je Paviću rekavši da mu je ovime spasio život. Nastavio je snimati slične videe kao da se ništa nije dogodilo.

Inače, sve komentare koji mu ne idu niz dlaku, Vedran Bađun, odnosno moderatori na njegovom YouTube kanalu, uredno sankcionira. Bilo koja primjedba koja dovodi u pitanje njegovu stručnost kao trenera borilačkih vještina ili njegov talent za pisanje, slikanje i fotografiju brzo se briše, a pošiljatelj se banira. Bilo kakva sumnja u njegove anegdote, poput one da je plivao s agresivnom vrstom morskih pasa, da je pretukao nekoliko napadača u južnoameričkim favelama ili da je preplivao rijeku punu krokodila – vrlo se brzo uklanja. Ljudi koji posjećuju njegove videe slijepo ga obožavaju i Bađun tu činjenicu ne namjerava tek tako zanemariti. Otvara web shop sa svojim knjigama i majicama, na svoj kanal uvodi reklame, uvodi opciju patreona – ljudi koji mu dobrovoljno doniraju novac. Oni koji mu u komentarima ukažu na nelogičnost da čovjek koji se bori protiv modernog kapitalizma u isto vrijeme zarađuje ne YouTubeu bez milosti su blokirani.

Lavina se zakotrljala

Negdje u rujnu ili listopadu prošle godine, kola za Vedrana Bađuna polako počinju ići nizbrdo. Njegovi protivnici postaju ozbiljniji i organiziraniji. Više se ne radi samo o usamljenim ratnicima u komentarima ispod njegovih videa. Pojavljuju se YouTube kanali posvećeni isključivo obračunu s Bađunom za kojeg tvrde da je lažljivac, egocentrik i manipulator te da je iskoristio ljude koji su mu vjerovali za materijalnu korist i „bildanje“ reputacije. Ubrzo se na YouTubeu pojavljuje video nazvan Šokantna istina o Vedranu Bađunu te drugi naslova Amazona – prekrasna laž kao direktna asocijacija na Bađunov video Amazona – prekrasan pakao što je ujedno i uradak koji mu je donio ponajviše slave i poštovanja. Oba videa „raskrinkavanja“ odmah postaju viralna skupivši ukupno gotovo sto sedamdeset tisuća pregleda.

Bađunov odgovor bio je manje-više očekivan. Optužbe je najprije ignorirao. Zatim je potpuno onemogućio komentiranje ispod svojih videa. Uslijedilo je micanje spornog videa (Amazona – prekrasan pakao), no očito je bilo prekasno. Lavina se zakotrljala, optužbe su se množile...

Prije svega ovoga, YouTube kanal Veran Badun Adventures brojio je više od devedeset i pet tisuća pretplatnika. U prvom tjednu obračuna, kanal napušta nekoliko tisuća ljudi. Bađun reagira tako što skriva broj pretplatnika. On kao vlasnik kanala ga može vidjeti, no posjetiteljima je to onemogućeno. Po prvi puta odgovara na optužbe. Kaže da je broj pretplatnika sakrio „jer mu nije bitan“. Optužbe negira, naziva ih lažima i podmetanjima, čak govori da su ljudi koji ga prozivaju plaćeni od strane politike. Tvrdi da ga cijela situacija ni malo ne dira te da će i dalje širiti pozitivu. Ipak, nakon samo nekoliko dana pojavljuju se poruke u kojima suptilno prijeti nekima od autora videa u kojima ga se proziva.

Brojne nelogičnosti

Rat ne jenjava. YouTube kanali poput Nick Chase, Epid1aurus ili BioHazard ozbiljno su se prihvatili rušenja Bađuna. Nastoje ga uhvatiti u laži, pedantno nabrajaju sve nelogičnosti u njegovim videima. Poput iskusnih detektiva pronalaze nacionalni park u kojem je Bađun snimao jedan do svojih videa predstavivši laganu šetnju po parku kao dramatično preživljavanje u prašumi. Dokazuju da su neke od najpoznatijih Bađunovih snimki i dogodovština – snimka anakonde te noćni lov na kajmana – dio standardne turističke ponude, a nipošto ludi pothvat kako je on to predstavio. Dokazuju da nije, kako je on to tvrdio, preveslao Amazonu, već su snimke koje je objavio načinjene s brodića koji prevozi turiste. O ovim optužbama, kao i o nizu drugih, Bađun se nikada nije očitovao.

Negdje u to vrijeme pojavljuje se još jedan YouTube kanal. Vedran Lažun Adventures bavi se isključivo likom i djelom Vedrana Bađuna, no za razliku od prethodno spomenutih kanala, VLA njeguje satiričan pristup. Autori vade isječke iz Bađunovih originalnih videa, seciraju mu svaku riječ, traže (i nalaze) nelogičnosti i kontradiktornosti. Bezobzirno se sprdaju s Vedranovim anegdotama, poput one da mu je kroz noge prošao krokodil od nekoliko metara, one u kojoj je stajao na nekoliko metara od lava rekavši prethodno čuvarima da pucaju u njega, a ne u životinju (jer je on na njenom teritoriju). U samo nekoliko tjedana kanal Vedran Lažun Adventures doživljava nevjerojatan rast. Materijala im ne nedostaje, štoviše, Bađun im ga sam nudi pričama poput one da je hvatao krivolovce tako što im je, kao u crtiću, ostavljao lažne životinjske stope po podu.

U isto vrijeme Bađunov originalni kanal sve više propada. Napuštaju ga pretplatnici, više od polovice patreona. Pojavljuju se i Facebook grupe koje se žestoko sprdaju s Bađunovim dogodovštinama, ali i njegovom životnom filozofijom koju nazivaju infantilnom i lažnom. Neki idu i dalje. Ne staju na satiri već do u detalje seciraju Bađunove pustolovine i anegdote koje za njih nisu samo bezazleno pretjerivanje već obilježje patološkog lažljivca.

Vedran Bađun cijelo to vrijeme nastoji ostaviti dojam staloženosti. Ističe kako je on iznad ovoga, kako ga ljudi koji ga kritiziraju stvari ne poznaju. Jer da ga poznaju, kaže, nikada takvo što ne bi pisali. Na njegovu žalost, ubrzo se javno oglašavaju ljudi koji ga doista osobno poznaju. Putopisac i fotograf Jurica Galić, novinar Mihovil Topić, kickboksač Antonio Plazibat – niti jedan od njih nema lijepu riječ za Bađuna. Štoviše, putopisac Kristijan Iličić, koji je inače i sam posjetio Amazonu, govori da nema šanse da je sve što je prikazano na VBA kanalu istina.

VBA mijenja taktiku

Svjestan da se svaki njegov potez secira s više strana, Bađun u potpunosti mijenja pristup. Potpuno napušta preživljavanje i avanturizam i umjesto toga počinje snimati videe u kojima kuha, šeta kroz prirodu ili automobilom putuje po Kolumbiji. Na svaki način nastoji vratiti izgubljenu publiku pa snima video specijale u kojima priča o ekologiji, MMA borcima ili biljkama Južne Amerike. Tvrdi da se odrekao donacija, organizira humanitarnu akciju, najavljuje veliki projekt koji će mu promijeniti život. U jednom trenutku čak organizira i nagradnu igru u kojoj mogu sudjelovati svi koji ga prate na društvenim mrežama, dijele sadržaj koji objavljuje te pozitivno pišu o njemu u komentarima. O rezultatima humanitarne akcije kao i o velikom projektu kojeg je najavljivao, publika još ništa nije saznala. Nagradna igra nedavno je završila, no budući da izvlačenje nije bilo prenošeno uživo, neki od komentatora (Vedran je u međuvremenu vratio opciju komentiranja) sumnjaju da je cijela stvar namještena.

Usporedno s ovim Bađun, kojeg i dalje prati mala, ali vjerna sljedba, YouTubeu prijavljuje videe koji ga ismijavaju tvrdeći da neovlašteno koriste njegov sadržaj. YouTube na kraju priznaje ove argumente i nekoliko vrlo gledanih videa skinuto je s platforme. Najgledaniji kanal, Vedran Lažun Adventures je ukinut.

Slatka je ovo pobjeda za Bađuna, no čini se kako je došla prekasno. Ismijavanje njegovih avantura već neko vrijeme nije hobi samo malo internetske zajednice već je ušlo u javni diskurs. Od prošlogodišnjih otkrića do danas gostovao je u samo jednom podcastu, a i to je neslavno propalo budući da je naknadno želio zabraniti njegovo emitiranje. Vrijeme u kojem je gostovao u TV emisijama ili govorio na putopisnim tribinama te slovio za poznatog i priznatog putopisca sada se čini kao davna prošlost. Ipak, čini se kako Bađun ne namjerava odustati.

Odustati ne misle ni oni koji ga prozivaju pa ostaje vidjeti što je iduća epizoda u ovom internetskom ratu.

No jedno je sigurno; rovovi su iskopani i velikog pomirenja sigurno neće biti.

Amsterdam – Raj za pedere i invalide

Tek smo nekoliko sati u Amsterdamu, a Marina je već stigla ispaliti izjavu koju stavljam u naslov. Rekla je ovo kad me čula kako oduševljeno komentiram da mi je ovdje sve ravno i baš nekako „na ruku“. Govorim to dok stojimo ispod jedne od stotina zastava duginih boja kojima grad obilježava pride month koji ove godine zbog corone ipak neće biti okrunjen velikom paradom kroz centar. Ipak, gay ekipa je doslovno na svakom koraku pa ako imate imalo simpatije za lik i djelo tete Željke Markić, možda ovo i nije mjesto za vas.

Sâm uvod u putovanje dosta je kaotičan. Prvotna ideja bila je da putujemo u travnju i gore provedemo Uskrs i onih nekoliko dana oko njega. Malo prije našeg odlaska, stvari s coronom su se zakomplicirale i u jednom trenutku čitav je zračni promet u Europi gotovo potpuno zamro. Lovu od smještaja kojeg smo rezervirali dobili smo natrag u vrlo kratkom roku i u punom iznosu. Lufthansa je obećala učiniti isto, ali naglasili su da će im trebati neko vrijeme. Otkazali smo put i pomirili se da Amsterdam još neko vrijeme nećemo vidjeti.

To jest, ja sam se pomirio. 

U međuvremenu ludilo oko corone malko jenjava. Aviokompanija nam je i dalje spremna vratiti lovu, ali sada nude i drugu opciju. Ako ipak odlučimo iskoristiti karte koje smo rezervirali, nude nam različite vrste popusta i olakšica. Granice su već neko vrijeme otvorene, ali turista je malo. Svako malo čitamo kako su turistički kapaciteti poluprazni jer se nikome ne da daviti s „novim normalnim“. Čisto informativno, provjeravamo cijene hotela u Amsterdamu. Razlika u odnosu na travanj je ogromna. Zbog malo interesa i cijene padaju. Za novac koji bi prije tri mjeseca dali za smještaj s tri zvjezdice šest kilometara od centra sada možemo rezervirati nešto bolji hotel i to u samom centru grada.

 - A zašto ne bi otišli za tvoj rođendan – predlaže Marina.
 - Stvarno, zašto ne – odgovorih poslije cijele dvije sekunde razmišljanja. 

Ako netko zna što je točno vegan junk food nek' piše u komentare. Živo me zanima

    A onda – šok i vjeverica! Pošto smo potvrdili avionske karte, našli odličan smještaj, rezervirali hrpu stvari (jer u sklopu epidemijskih mjera dosta mjesta traži da se prije najavite i kupite karte) dolazi vijest da je Nizozemska stavila Hrvatsku na takozvanu narančastu listu zemalja pogođenih covidom. Znam što je zelena lista. To je za zemlje gdje je corona situacija manje-više OK. Crvena je za one najrizičnije i njihovi građani po dolasku obavezno moraju u karantenu 14 dana. Narančasta lista je – doznajem nakon nešto guglanja – rezervirana za zemlje koje bilježe porast slučajeva zaraze, ali ne toliki da bi dospjeli na crvenu listu. Kako je baš Hrvatska završila na Nizozemskoj narančastoj listi, pojma nemam, ali sad me zanima kako se na nas to odnosi. S tim pitanjem obraćam se našem veleposlanstvu u Haagu, ali mi ne odgovaraju ništa jer je pomoćnica referenta za čitanje mailova vjerojatno na godišnjem. Ništa, prevodim pitanje na engleski i obraćam se nizozemskoj verziji The Stožera. Ovi odgovaraju u roku od dva sata. To što smo na narančastoj listi za nas konkretno znači da smijemo ući u zemlju, karantena nam nije obavezna, ali se „strogo preporučuje“. Odlučujemo strogo ignorirati ovaj zadnji dio rečenice i odlazimo na put. Ipak, kod ulaska u Nizozemsku spremni smo na bar malo peglanja od strane njihove carine ili policije. Ne da se nešto takvo nije dogodilo, nego ni osobnu nikome nisam pokazao! Jednostavno, čim smo izašli iz aviona, zapričali smo se s nekim tipom koji radi na aerodromu, a koji mi je trebao biti pri ruci ako što zatrebam. I vodi nas tip dugačkim hodnicima, prolazimo ostakljene terminale, ja izvodim nekakve gluposti s kolicima, Marina i on se smiju. Čitavo vrijeme ne prekidamo pričati o Amsterdamu. Hvali nam grad, tumači pravila vezana za droge. Pet minuta kasnije skupljamo kofere, izlazimo, pronalazimo taksi. Tek kasnije shvaćamo da smo praktički ilegalni imigranti. 

Inače, čim nam je aviokompanija potvrdila vrijeme dolaska, bacio sam se na sređivanje transporta od aerodroma do hotela. Amsterdam nudi specijalizirani prijevoz za ljude u kolicima i on košta, pazi sad – 92 eura! Kažem u sebi „nećeš razbojniče“ i tražim alternativu. Neka lijeva firma. Imaju prelošu internetsku stranicu ali im je vožnja 44 eura. Skupo, ali opet upola manje. Tko ima vremena, može uzeti metro od aerodroma pa autobus do hotela što će mu uštedjeti tridesetak eura. Nama je nakon cijelog dana putovanja bilo važno što prije se dokopati hotela pa smo zato i platili (pre)skupi taksi.

O iskustvu letenja za osobe s invaliditetom već sam nešto pisao pa se neću ponavljati. Uvijek kad letim, malko se brinem za kolica. Hoće li ih polomiti ili zagubiti, hoće li me daviti da se prebacujem u ona neudobna aerodromska. Budući da smo ovoga puta mijenjali četiri leta i tri aviokompanije, potencijal za nešto nepredviđeno bio je još i veći. Na kraju se nije dogodilo baš ništa loše. Štoviše, kao da primjećujem da je procedura sve jednostavnija i da svaki put sve manje kompliciraju. Ili se moj prag tolerancije malko podigao s godinama. 

Prva noć u Amsterdamu prolazi mirno i pitomo. Preumorni smo za bilo što pa nakon žestokih specijaliteta turske kuhinje odlazimo na spavanje. Za svoj smještaj odabrali smo Holiday Inn City Hall. Iz vana ne izgleda nešto impresivno, ali radi se o sasvim pristojnom mjestu. Kod izbora hotela, osim cijena, bitna mi je i lokacija kao i činjenica da u njemu postoji soba potpuno prilagođena za osobe s invaliditetom. Ako stojim negdje dan ili dva, mogu se snalaziti na najklošarskije načine. Za nešto dulje od toga, želim moći ući u sve prostorije, a ne prati zube iznad sudopera. Probao sam – zabavno je samo prvi put.

E ovi brigu podižu na veću razinu. Budući da je soba prilagođena za OSI, pored kreveta i u WC-u se nalazi ovo čudo koje valjda potegneš kad se prospeš po podu :D 

    Prva stvar koju primjećujem u centru grada je buka. Odnosno nedostatak iste. Svi gradski centri su nagužvani, s redovima auta koji migolje ulicama kao neka ogromna, debela zmija. Vozači trube, ispušni plinovi tvore nevidljivu opnu koja ti ne da disati. Ovdje je malo drukčije. Auta ima, ali mnogo manje nego u centru bilo kojeg velikog grada u kojem sam do tada bio. Ne trubi nitko. Kimnu ti glavom kad ih pustiš da prođu ili kad oni tebe puste. Engleski govore svi, od zaposlenika muzeja do taksista. Pločnici su lijepo uređeni, ali od betonskih kockica na njima, draži mi je asfalst na biciklističkim stazama. Računam da sam i ja na točkovima pa se non stop krećem njima. Negdje davno sam pročitao da su biciklisti u Amsterdamu dosta nametljivi i da nemaju baš strpljenja za turiste. Pratimo GPS i često smetamo nadolazećim biciklistima. Ipak, sve što čujem je lagani ding-ding dok prilično brzo prolaze pored mene. Imam dojam da su ljudi općenito nekako opušteni i prijateljski nastrojeni. Ne, ne pišem ovo napušen. 

Taaaaa će korona

Toliko za prvi dio. Da, bit će i drugi – jednostavno je previše toga za jedan post. U idućem nastavku čitajte o muzejima, kanalima, kiši, galebovima, ljuljački, kurvama i drozi. Ne nužno tim redom. 

Kolicima po Zagrebu (a malo i po Ljubljani)

Da dobar marketing djeluje i na najveće mrgude i Grincheve uvjerio sam se ove godine na vlastitom primjeru kada sam, ponukan svim onim hvalospjevima koje čitam o zagrebačkom Adventu, napokon odlučio posjetiti glavni grad u ovo božićno vrijeme. 

Jedna od stvari kojih se kao osoba s invaliditetom morate odreći je spontanost tako da i ova "manja" putovanja morate planirati poprilično unaprijed. Tako smo avionske karte moja Lozo i ja rezervirali točno mjesec dana prije što se pokazalo kao dobra odluka - ne zato jer smo prošli mnogo jeftinije (jer nismo) već zato što karte za letove oko Božića planu u samo nekoliko dana tako da avion podsjeća na one indijske vlakove na ruti Bombay - New Delhi. Ili na 1A iz Mokošice. . 

BTW, moja iskustva s letovima Croatiom možete pročitati ovdje uz napomenu da je i ovog puta sve prošlo bez ikakvih problema izuzmemo li mladu šalterušu na zagrebačkom aerodromu čiji je bezobrazluk ipak ostao smo usputna fusnota inače prekrasnog putovanja. 

Smještaj

Osim avionskih karata, smještaj je još jedna stvar o kojoj se potrebno pobrinuti nešto prije, pogotovo ako vam je poput mene važno da je sve barem donekle prilagođeno. Ovog puta odlučili smo se za privatni smještaj i moram reći da sam se, pretražujući Booking.com i Airbnb ugodno iznenadio ponudom hotela i apartmana prilagođenih potrebama osoba s invaliditetom. 

Apartman Fernando

Cijene su doduše nešto veće nego u ostatku godine no mi iz Dubrovnika i okolice smo zadnji koji po tom pitanju smiju prigovarati tako da ću vas poštedjeti kukanja. 

Uglavnom, izbor je pao na Apartman Fernando koji, osim što je prilagođen kretanju u kolicima, i izgleda prilično dobro i stvarno ga mogu preporučiti svima. 

Sadržaji

Osim sadržaja vezanih za Advent, želio sam posjetiti i neka druga mjesta i poučen nekim ranijim iskustvima, najprije sam odlučio provjeriti njihovu pristupačnost. Pa sam tako doznao da Muzej iluzija nije uopće prilagođen ulasku u kolicima dok su mi iz Muzeja ratne fotografije također negativno odgovorili uz napomenu kako planiraju ugraditi lift i da su već na pola potrebnog iznosa. Ta mi je informacija bila jako potrebna korisna. 

Mjesto na kojem se osim nas slikalo još bar sto tisuća ljudi.
Al dobra je slika pa ko ga j***. 

Da ne bi bilo da samo kritiziram, evo i jedna pohvala ZET-u koji se sjetio staviti malu platformu koja osobama u invalidskim kolicima olakšava ulazak u uspinjaču pomoću koje ste za manje od minute na Gornjem gradu, dijelu Zagreba koji je možda i najljepše uređen u ovo blagdansko vrijeme. 

Osim zbog skladno uređenih kućica, Gornji grad ima plus i zbog Muzeja prekinutih veza - jedinog koji je u potpunosti prilagođen kretnju u kolicima i u kojem se, osim razgledavanje zanimljivih eksponata, može popiti i prilično dobra kava.

                       Zagrebačkim ulicama...

Što se neke opće prilagođenosti i prohodnosti ulica tiče, Zagreb je po meni ipak dva koplja ispred Dubrovnika o čemu sam već prije pisao. Širina i uređenost pločnika, male rampe za prelazak preko kolnika, mjesta za parkiranje - sve je to jednostavno na većoj razini nego u našem gradu i iako se radi o dva potpuno različita grada (arhitektonski, reljefno isl.), od Zagreba ipak imamo štošta za naučiti. 

Ipak, treba napomenuti da iako obilježena mjesta za parkiranje postoje, ona su u pravilu zauzeta, barem što se gradskih ulica tiče tako da je najbolja i najjednostavnija opcija parkirati u nekoj od podzemnih garaža i od tamo se zaputiti u istraživanje grada. 

Gastronomska ponuda

O ponudi hrane i pića neću previše duljiti jer je stvarno dosta toga već napisano po raznim portalima, a onaj kome treba savjet po tom pitanju sigurno po njega neće dolaziti na moj blog. Ipak, reći ću jedno - kobasice i kuhano vino nisu vrh božićne ponude i ne bojte se isprobati i nešto osim tih očitih zicera.

Što se prilagođenosti restorana i kafića tiče, situacija je tu manje-više kao i u našem gradu uz napomenu da je u Zagrebu i ponuda daleko veća pa je i lakše pronaći kafić ili restoran u koji je moguće lako ući.

Ipak, za oko mi je zapela Tkalčićeva kao dobar primjer budući da velik broj restorana i kafića na ulazu ima male drvene rampe čija izrada ne košta previše, a za ljude u kolicima znači jako puno. 

I za kraj - Ljubljana

O bratskoj nam Sloveniji ne bih previše pisao budući da smo u njihovom glavnom gradu proveli svega nekoliko sati. 

Iako nas je Ljubljana dočekala kišovita i obavijena maglom, to nije narušilo moj dojam o predivnom, uređenom srednjoeuropskom gradu s urednim ulicama, pristojnim vozačima i čak osam invalidskih mjesta na jednom katu javne garaže 😮😲

Mnogo je zanimljivih stvari koje Ljubljana nudi, ali za ovaj jednodnevni izlet mi smo se, osim neizbježnih restorana i kafića, odlučili za stari grad i njegove mostove, zanimljivu četvrt zvanu Metelkova kao i za najveći ljubljanski neboder Nebotičnik do čijeg vrha vodi kombinacije lifta i stepenica i koji je zbog toga ostao i jedina atrakcija koju nisam vidio.

I to Vam je ukratko to. Uz zaključak kako su Zagreb (uz objektivne mane), a pogotovo Ljubljana kilometrima ispred našeg grada što se prilagođenosti osobama s invaliditetom tiče, želim Vam sretnu i uspješnu Novu godinu!!  🎄

Kolicima po Sarajevu - drugi dio

Sarajevo je ispalo toliko bogato događajima (i emocijama) da sam ovo iskustvo odlučio podijeliti u dva odvojena posta. Dok se prvi dio više bavio konkretnim stvarima kao što je pristupačnost samog grada, ali i hotela u kojem smo boravili, u drugom se planiram dotaknuti svega po malo. 

Ovo što se vidi na naslovnoj slici zove se Latinska ćuprija i na glasu je kao jedno od mjesta koja se "moraju" posjetiti kada se posjećuje Sarajevo. Radi se ustvari o jednom od mnogobrojnih mostova preko Miljacke s tim da je ovaj poseban po tome što je prilično star (Google kaže više od 500 godina), ali i po tome što je na tom mjestu ubijen austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand što je bio (in)direktan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, a o čemu na ovom mjestu nema nikakvog spomena ili ga barem mi nismo našli

BTW, na pamet mi je pala i ona Halidova pjesma u kojoj Miljacka nosi mostove samo iz činjenice da je na ovom mjestu i u ovo doba godine toliko plitka i slaba da ne bi ni tetrapak odnijela. Eto samo mala digresija. 

Mjesto koje nisam spomenuo u prvom postu, a koje me se možda i najviše dojmilo ne nalazi se u Sarajevu već nekih 12-13 kilometara od centra grada. Radi se o izvoru rijeke Bosne koji čak i u ranu jesen s onako malo vode izgleda čarobno. 

Jedan od mnogih mostića preko rijeke Bosne

Dodatan bonus bila mi je činjenica da sam prilično lagano mogao proći čitavim putem tako da sam uspio pogledati sve one mostiće, jezera, slapove, labudove, ogromno drveće i sve ono što čini ovo mjesto toliko savršenim. Ne vjerujem da se itko posebno trudio sve ovo prilagođavati kolicima, ali eto, ispalo je sasvim dobro.

Čak i ove off road dijelove nije bio problem preći

I inače mi se čini da je (ne)prilagođenost sadržaja osobama s invaliditetom u Sarajevu i okolici više rezultat improvizacije ili čiste slučajnosti nego nekakve stvarne namjere što sam u nekoliko slučajeva iskusio i na vlastitoj koži. Primjerice, postoji dosta restorana i kafića u koje mogu ući i to samo zato jer su u razini s cestom ili do njih vodi jedna stepenica. S druge strane, mnogo je više onih u koje nemam prilaz, a najbolje sam se u to uvjerio pri neuspjelom izlasku u petak navečer. 

Prošli smo nekoliko kafića s različitom glazbenom ponudom i iako je svaki izvana izgledao sasvim pristojno, svi su na ulazu imali i po više od pet stepenica, a niti jedan nije imao rampu. 

I tako se nađosmo u nekakvoj ulici pored Baščaršije u kojoj od deset kafića/noćnih klubova, devet pušta one istinske narodnjake kakve možete čuti iz svakog poštenog vozila belomanastirskih registarskih oznaka. 

Ali zato barem imaju sve ono što pravi narodnjački klub treba imati: mršavog tipa koji "ubacuje ljude", nabildane gorile koji ih izbacuju, ćelave tipove s velikim tetovažama i preuskim majicama, žene s malim tetovažama i velikim sisama...

Nisam doduše ulazio unutra zbog već spomenute neprilagođenosti ulaza, ali i zato što bi se na takvom mjestu (trijezan) zadržao jedinu u svrhu kakvog socio-antropološkog istraživanja o ponašanju divljih životinja u urbanom okruženju. 

Nema baš direktne veze s temom, ali naš boravak se baš poklopio s predizbornom kampanjom u BIH što je bilo još jedno nadrealno iskustvo. Od hrpe bizarnih plakata koji se nalaze doslovno na svakom koraku, ova teta mi se nekako najviše urezala u pamćenje. Dragi politolozi, komunikolozi i PR stručnjaci - gledajte i učite! 

Dosta brate više!

I to bi bilo to što se Sarajeva tiče. 

Spomenut ću još jednom - grad sigurno nije idealan za osobe s invaliditetom i postoji hrpa stvari koje mogu biti bolje. Ipak, Sarajevo je zaista zanimljiv grad u kojem je i u kolicima moguće u potpunosti uživati. Sve što je potrebno za to je dobro društvo, mrvica sreće i malo planiranja unaprijed. 

Stariji postovi: 

1.  Sarajevo

2. Dubrovnik - grad po mjeri svih osim osoba s invaliditetom 

3. Hotelsko iskustvo

4. Evanđelje po Airbnb-u

5. I believe I can fly

6. Mljet 

Kolicima po Sarajevu

Pozdrav svima, evo mene opet! 

Neko vrijeme blog je mirovao iz jednostavnog razloga što nigdje nisam bio, ali tema "povratničkog posta" teško da je mogla biti zanimljivija. Od Sarajeva kao svojevrsnog sjecišta istočne i zapadne kulture, jednog od povijesno i kulturološki najznačajnijih gradova Jugoistočne Europe i mjesta o kojem sam toliko slušao i čitao, očekivao sam doista mnogo. S druge strane, što se prilagođenosti kretanju osoba s invaliditetom tiče, očekivanja i nisu bila toliko velika. Moje razmišljanje išlo je nekako u stilu "BiH je za nas treći svijet. Ako su im ulice glavnog grada uređene kao državni zakoni, ništa dobro me ne očekuje". 

I naravno da sam se gadno prevario.

Moram odmah reći da je Sarajevo bolje arhitektonski prilagođeno nego primjerice Split, a njegovi široki pločnici, rampe za silazak na kolnik i montažne rampe za ulazak u važnije muzeje, crkve isl. nude osobi u kolicima priličnu slobodu u kretanju. Ako nešto od ovoga i ne postoji, sarajevska raja je prilično ljubazna i najčešće nećete ni morati tražiti pomoć. 

Javni gradski prijevoz nisam isprobavao, ali prastari tramvaji koje sam viđao ne nude baš nadu da je domaćim ljudima koji se kreću u kolicima išta lakše nego nama u Hrvatskoj. 

No da ne bih skakao s teme na temu, krenut ću nekim redom. 

Hotel iz nekih drugih vremena

Kao i inače kod izbora smještaja, glavni kriterij bili su nam funkcionalnost i blizina tako da je ovog puta izbor pao na Hotel Grand koji je od centra grada udaljen nešto manje od tri kilometra. Već i slike s interneta nudile su dojam da se radi o nešto starijem zdanju, ali tek kad smo došli tamo, mogli smo doživjeti pravi povratak u zlatno doba bivše države. 

Hotel s 400 i nešto soba i tridesetak gostiju 

Čitav taj žućkasto-sivi izgled izvana kao i socijalistički feng shui iznutra s onim masivnim zavjesama preko čitavog zida, grubim crvenim tepisima, beskrajnim hodnicima, zadimljenim barovima...sve kao da je teleportirano iz nekog drugog vremena. I vjerujte mi, ima to svog šarma. 

1. Slika: Ključ/hladno oružje. 2. slika: Telefonska govornica u predvorju. 3. slika: Neidentificirani dimnjaci pred hotelom

A što se funkcionalnosti i prilagođenosti osobama s invaliditetom tiče, mogu reći da je hotel potpuno ispunio moja očekivanja. Soba koju smo dobili nije bila velika nego ogromna tako da je i kretanje po njoj bilo prilično lako, a i kupaonica je bila u potpunosti prilagođena i dovoljno prostrana sa stolicom za tuširanje, rukohvatima, podlogom na wc školjci i dovoljno prostora ispod umivaonika.  

Foru s dva bračna kreveta nismo uspjeli skužiti. Možda za parove koji se u međuvremenu posvađaju oko izbora ćavabdžinice.

Slika 1: Prilagođena kupaonica Slika 2: Ormar za četvero ljudi. Ili jednu Paris Hilton

Baščaršija

Doći u Sarajevo, a ne vidjeti Baščaršiju je kao doći u Dubrovnik, a ne zapeti u prometu. Dakle, može se, ali doživljaj nije potpun. Ja i moja Lozo također smo se vodili tom logikom pa kud svi Turci (kojih u Sarajevu ima poprilično), tud i nas dvoje. 

Baščaršija je sigurno najpoznatiji, a vjerojatno i najzanimljiviji dio Sarajeva i doista čovjek može čitav dan lutati njenom glavnom ulicom ili nekom od sporednih uličica, a da mu ni sekunde ne bude dosadno. Nisu svi kafići, restorani i trgovine prilagođeni ulasku u invalidskim kolicima, ali na tih kilometar-dva kvadratnih ima ih toliko da nije problem naći neke koji jesu, a zatim se predati užicima kao što su ispijanje prave turske kave, pušenje nargile ili prejedanje domaćim sarajevskim uštipcima. 

Jedno od mjesta potpuno prilagođenih ulasku ljudi u invalidskim kolicima je muzej posvećen opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici. 

Kroz brojne fotografije i dva dokumentarna filma ispričane su priče o najduljoj opsadi u modernoj povijesti, ali i jednom od najvećih masovnih zločina nakon Drugog svjetskog rata i iako je čovjeku potrebno neko vrijeme da se oporavi od svega viđenog, svima bih preporučio posjet ovom muzeju.

To je za sada to. Mislim da je fotografija i događaja malo previše za jedan post tako da se ponovno čitamo za nekoliko dana. See you :)

Dubrovnik - grad po mjeri svih osim osoba s invaliditetom

Foto: Absolute-croatia.com

Već neko vrijeme vodim ovaj svoj blog i podosta sam do sada svaštario s temama. Pisao sam o iskustvima s Airbnb-em, s Croatia Airlinesom, pisao sam o Splitu i o Mljetu, ali mi do sada nije palo na pamet reći ponešto o Dubrovniku, gradu u kojem doduše ne živim, ali u kojem provodim poprilično vremena.

Kada se govori o Dubrovniku u kontekstu prilagođenosti kretanju osoba s invaliditetom, prije bilo kakve analize, dvije stvari treba imati na umu. Prva je reljef, a druga arhitektura.

Naime, ogromna je razlika u reljefu jednog južnodalmatinskog grada poput Dubrovnika i grada na sjeveru ili istoku Hrvatske (npr. Zagreb, Varaždin ili Osijek) koji su u najvećem dijelu potpuno ravni pa nije ni čudno da se ogroman broj ljudi njima kreće biciklima ili rolama što u našem gradu nikako nije slučaj. Vrlo rijetko se Dubrovčani odlučuju na bicikl kao sredstvo prijevoza po gradu što uopće nije čudno ako uzmemo u obzir sve one uzbrdice, nizbrdice i skaline, a ako je takva situacija s relativno brzim i komfornim biciklima, onda možete zamisliti u kakvom su položaju ljudi u invalidskim kolicima koji moraju uložiti i deset puta veći napor za svladavanje slične prepreke.

Dubrovačka arhitektura rezultat je prebogate povijesti grada, ali također i jedan od problema s kojima se susreću ljudi sa smanjenom pokretljivošću. Sve one stare zgrade, uske kamenom popločane uličice i izlizane stepenice jednostavno nisu predviđene za kolica i to je nešto što jednostavno moraš prihvatiti.

Ono što također prihvaćamo, a ne bismo trebali su očajno uređeni pločnici, pješački prijelazi, ulazi u zgrade i ostala infrastruktura u „novijim“ dijelovima grada.

Dobar primjer ovoga je Vukovarska ulica, jedna od najvažnijih i najprometnijih ulica u gradu čiji je pločnik toliko uništen i razrovan da osoba u kolicima i uz maksimalan oprez na bubrezima osjeti svaku udubinu i izbočinu na koju će neminovno naići. 

Foto: Nportal

Na fotografiji se lijepo vidi na u nastavku ulice, na desnoj strani kada se prođe zgrada OTP banke, pločnik ni ne postoji.

Prometna (ne)kultura

Parking je u Dubrovniku sam po sebi veliki problem i izvor svakodnevnih sukoba i materijala kojim portali pune svoje stranice, ali ako ste u invalidskim kolicima, stvari su još mrvicu kompliciranije.

Parkiranje na mjestu za invalide postalo je toliko često da bi ga trebalo uvesti pod nematerijalnu kulturnu baštinu grada s tim da ne znam jesu li mi gori oni „evo samo sam poš'o po cigare dva minuta“ ili one „sjela sam na kavu, dolazim za dvije ure“. 

Dva sasvim lijepa primjera:

Foto: Dubrovački Dnevnik / Dubrovački Vjesnik 

Parkiranje na nogostupe je također jedna od omiljenih disciplina svakog viđenijeg krkana i također nešto što komunalni redari propuštaju kazniti. Ni u Cavtatu btw situacija nije mnogo bolja samo što se radi o manjem gradu pa su sukladno tome i sranja koja se događaju proporcionalno manja. 

Foto: Dubrovniknet

Ono kad ti prilagode, a bolje da nisu

Neprilagođenost javnih institucija Grada (dakle zgrada Suda, Policije, Zavoda za zapošljavanje, gradskog poglavarstva, Županije isl.) tema je koja zaslužuje poseban post, ali sada neću pisati o tome. 

Pisao bih o situaciji u kojoj ti nešto prilagode, ali kad to vidiš u praksi, dođe ti da se lijepo zahvališ i podvijena repa odeš doma. Dobar primjer toga je Cinestar Dubrovnik koji ima riješen parking, ima prilagođen WC, ima kino dvoranu u koju se može ući s kolicima, ali kada jednom u nju uđeš, dočeka te blagi šok. Dakle mjesto postoji i to na način da je ostavljen prostor u koji se može „ušetati“ s kolicima, ali mjesto je toliko izdvojeno da tri metra oko vas nema nikoga, a jedino društvo pri gledanju filma vam je – koš za smeće ❤

Postoji još primjera polovične prilagodbe poput rampa koje su primjerenije skijaškim skokovima nego invalidskim kolicima ili mini liftova za ulazak u neke kulturne ustanove koji eto postoje, ali baš sad nema onoga maloga koji time upravlja J

Po meni, polovično je riješen i javni gradski prijevoz pri čemu je Grad nabavio suvremene autobuse s rampama, ali nije dovoljno educirao vozače pa je veća vijest da je neki od njih pomogao invalidu pri ulasku nego obrnuto. Polovičnost se ogleda i u već spomenutim pločnicima pa jednom kad izađeš iz autobusa, vlada ona snađi se druže jer ponekad je vrlo teško doći od autobusne stanice do mjesta koje si naumio posjetiti. 

Foto: Dubrovački Vjesnik

A nagradu za najbolji pločnik u gradu odnosi Ulica Branitelja Dubrovnika. Tko se ovuda uspije popeti ili spustiti u kolicima zaslužuje nastup na paraolimpijadi bez kvalifikacija. 

Pozitivni primjeri

Kažu da gdje ima volje ima i načina, a kao dobar primjer te izreke mogu poslužiti i neke od fotografija niže. Znam da je Dubrovnik jedan od naših najstarijih, a sigurno i naš najljepši grad i svaka građevinska intervencija u njemu trebala bi biti pomno isplanirana. Ali to nipošto ne bi trebao biti razlog da se ne napravi ništa.

Donja (nekvalitetna) fotografija prikazuje legendarni Taj Mahal čiji je ulaz sasvim lijepo prilagođen invalidskim kolicima iako se radi o jednom od najvažnijih spomenika svjetske kulturne baštine. Dakle, ako može Taj Mahal, može i Knežev dvor. 

Još jedan primjer jednostavnosti i genijalnosti je i ova rampa uklopljena u stubište koja je, osim što super izgleda, i sasvim funkcionalna – dakle ne prestrma ni preuska. Jednostavnim guglanjem nađe se bezbroj sličnih primjera i zanimljivih rješenja arhitektonskih izazova za čije prevladavanje često nije potrebna hrpa novca već samo malo pameti i dobre volje.

Baš onoga čega nam kronično nedostaje. 

Foto: Pinterest

Stariji postovi: 

Wheelchair travel hotel

Evanđelje po Airbnb-u

I believe I can fly

Mljet

ENGLISH TRANSLATION 

Dubrovnik - a city that's perfect for everyone except disabled people 

I've been running this blog for a quite some time and so far I engaged with various topics. I have written about experience with Airbnb, with Croatia Airlines, I wrote about Split and about Mljet, but so far I didn't write anything about Dubrovnik, a city where I do not live but where I spend a lot of time.

When talking about Dubrovnik in the context of adapting to the movement of people with disabilities, before any analysis, two things need to be kept in mind. The first is relief and the other architecture.

There is a huge difference in the relief of a southern Dalmatian city such as Dubrovnik and a cities in the north or east of Croatia (eg Zagreb, Varaždin or Osijek), which are mostly flat, so it is not surprising that a huge number of people are moving by bicycles or rolls which in our city is by no means the case. It is very unlikely that the Dubrovnik people will choose a bicycle as a means of transportation around the city, which is not surprising if we take into account all the ups and downs and especially the stairs, and if this is a situation with relatively fast and comfortable bikes, then you can imagine the position of people in wheelchair as they have to invest and ten times more effort to overcome similar obstacles.

Dubrovnik's architecture is a result of the city's rich history, but also one of the problems people with reduced mobility face. All those old buildings, narrow stone paved alleys, and sloping stairs are simply not designed for wheelchairs, and that's something you simply have to accept.

What we also accept, but we certanly shouldn't are awfully decorated sidewalks, pedestrian crossings, entering buildings and other infrastructure in the "newer" parts of the city.

A good example of this is Vukovarska Street, one of the most important and busiest streets in the city, the pavement of which is so devastated that the person in the wheelchair will feel every hole on it's kidneys, even with the utmost caution in movement.

The photo clearly shows that on the right of the street the pavement does not even exist.

Traffic chaos 

Parking in Dubrovnik itself is a major problem and a source of everyday conflicts and materials that portals fill your pages, but if you are in a wheelchair, things are still more complicated.

Parking on disabled spaces has become so often that it should be brought under the intangible cultural heritage of the city and I do not know who's worse, people that say "it will be just two minutes, I just came here to buy smokes" or the ones that park there and spend two hours drinking coffee.

Parking on the sidewalks is also one of the favorite disciplines of every other redneck and also something that communal officers fail to punish. Even in Cavtat, situation is not much better, it's just a smaller town, and accordingly, the shit that is happening is proportionally smaller.

When they adjust something but you wish they haven't 

The failure to adjust public institutions of the City (that is, the building of the Court, the Police, the Employment Service, the City Government, the County isl.) is a topic that deserves a special post, but now I will not write about it.

I would rather write about a situation when they adjust something for you but when you see it in practice, you rather say thank you and run home in disappointment.  A good example of this is Cinestar Dubrovnik, which has a parking lot, has a toilet, has a cinema hall that can be reached with a wheelchair, but once you enter, you will receive a slight shock. So the place for wheelchairexists in such a way that there is a space that can be "walked in" with the wheelchair, but the place is so isolated that there's no one three meters around you and the only company you have during the movie is - the garbage can ❤

There are more examples of semi-adjustments such as ramps that are more appropriate for ski jumps than for wheelchairs or mini-lifts to enter some cultural facilities that exist, but for some reason, the guy that manages this is almost always somewhere else :))

If you ask me, the public transport was partially solved also whereby the City acquired modern buses with ramp but did not educate enough drivers, so the bigger news is when some of them help disabled person when entering but vice versa. Semi-adjustment is also reflected in the already mentioned sidewalks, and once you leave the bus, you are on your own because sometimes it is very difficult to get from the bus station to the place you are going to visit.

The award for the best pavement in the town is the Branitelj Street of Dubrovnik. Whoever is able to climb or lower a wheelchair in this street is deserved to qualify for Paralympics.

Positive examples 

They say where there's a will, there's a way, and some of the photos below can serve as a good example of this saying. I know that Dubrovnik is one of our oldest, and certainly our most beautiful city and every construction intervention in it should be carefully planned. But that should not be a reason for doing nothing.

The lower (low quality) photo shows the legendary Taj Mahal whose entrance is beautifully adapted to the wheelchairs although it is one of the most important monuments of world cultural heritage. So if the Taj Mahal can do it, then the Rector's Palace also can.

Another example of simplicity and ingenuity is this ramp embedded in a staircase that, apart from being super-looking, is quite functional. With simple googling, there are countless similar examples and interesting solutions to the architectural challenges for which overcoming often does not require a bunch of money but just a little mind and goodwill.

Just what we chronically miss.

Što je to wheelchair friendly hotel

Hotel Štacija - Kaštela

U prošlom postu dotaknuo sam se teme smještaja i poteškoća pri pronalasku istog s tim da sam većinom pisao o privatnom smještaju dok sam hotele spomenuo tek s nekoliko rečenica.

Spomenuo sam tada pitanje pristupa kao jedan od uvjeta za kategorizaciju hotela, dakle određivanje koliko će zvjezdica imati da bih nakon kraćeg istraživanja otkrio da pristup nije nikakav uvjet. Dakle ni hotel koji želi imati pet zvjezdica ne mora biti niti malo prilagođen i to mu svejedno neće predstavljati prepreku. Tko ne vjeruje, OVDJE sve ima crno na bijelo. Ipak, i u ovom našem kaosu koji nazivamo državom ima svijetlih primjera pa se idemo malo pozabaviti jednim od njih. 

Budući da sam prošli vikend (polu)neplanirano proveo u jednom hotelu koji sebe drži potpuno prilagođenim osobama s invaliditetom, red bi bio da napišem što taj opis ustvari podrazumijeva i koliko je u ovom slučaju točan.

No krenimo redom.

Prošli četvrtak Hajduk je igrao svoju europsku utakmicu (izvještaj s juga Poljuda pri dnu teksta) koju smo ja i moja bolja polovica odlučili pogledati i budući da nam se nije dalo odmah žuriti natrag doma, pao je dogovor da prespavamo noć-dvoje negdje u Splitu ili okolici. Baš kao i Dubrovnik, i grad pod Marjanom je doslovno krcat u ovim ljetnim mjesecima, a jedini privatni iznajmljivač čiji se apartman čini donekle prilagođen invalidskim kolicima se javno svađa s gostima na Airbnb-u tako da smo se umjesto privatnog smještaja ovog puta odlučili za hotel i nismo požalili. 

#Štacionirajse

Izbor je pao na hotel Štaciju u Kaštel Lukšiću i to iz dva razloga; prvo, od centra Splita udaljen je svega dvadesetak minuta vožnje i drugo i važnije, u mailu su tvrdili da su potpuno prilagođeni osobama u invalidskim kolicima. 

Spomenut ću još da ovaj hotel ima tri zvjezdice, ali po meni zaslužuje bar još jednu više i to ne samo zbog prilagođenosti sadržaja već i zbog idealne pozicije, ugodnog ambijenta, hrane i pića, osoblja. Inače, Kaštela su tipični srednjedalmatinski gradić čija se turistička strategija onako na prvi pogled svodi na četiri mjeseca guljenja naivnih stranaca koji se mogu, a i ne  moraju, vratiti i dogodine. Mjesto ima jednu slabo uređenu šetnicu, nekoliko trgovina, hrpu restorana i koktel barova nemaštovitih imena i preskupih cijena i lunapark s treštavom glazbom i svjetlima koja izazivaju epileptične napadaje tako da je naš hotel, čak i onako prosječan, u svemu tome djelovao kao Leo Messi okružen igračima Slaven Belupa. 

Ok, nakon ove male digresije, par fotografija koje će potkrijepiti tvrdnju o prilagođenosti osobama s invaliditetom. 

Osim prostrane sobe i kreveta koji nije ni previsok ni prenizak, i  kupaonica je prilagođena i to uz minimalna ulaganja. Sve što je potrebno za prilagodbu je „iščupati“ kadu i umjesto nje staviti ovu malko nepraktičnu, ali korisnu stolicu i staviti nekoliko rukohvata koji olakšavaju prebacivanje. 

Poseban bonus je ovaj željezni nastavak za umivaonik koji je, pretpostavljam, namijenjen ljudima u električnim kolicima kako bi lakše dosegli slavinu. Meni osobno ne trebaju ovakva pomagala, ali mi je super da netko i na to misli. 

Osim stvari koje sam spomenuo i fotografirao, moram pohvaliti i činjenicu da je čitav hotel potpuno prohodan i na sve vanjske terase, u restoran kao i na parking mogao sam stići bez ičije pomoći. Spominjem ovo jer sam od nekih „kolega“ u kolicima čuo kako to često nije slučaj i kako hoteli koji su nominalno wheelchair friendly često imaju terase ili restorane na teško dostupnim mjestima.

Knjiga žalbe

Ne bi ja bio ja da samo hvalim pa evo i dvije kritike i to poprilične.

Prva se odnosi na nepostojanje parking mjesta za invalide i malo mi je nevjerojatno da hotel koji je mislio na sve ove gore pobrojane stvari nije uspio riješiti taj detalj koji ovako na prvu zvuči minorno, ali ti postane bitan kad se vraćaš u jedan u noći i baš ti se ne da okolo tražiti parking i vraćati se u hotel po slabo osvijetljenoj stazi.  

Gornja fotografija je kritika broj dva i zahtjeva mrvicu dulje objašnjenje. Naime, moja Lozo je nekoliko dana prije nego smo stigli poslala hotelu upit o postojanju plaže prilagođene osobama s invaliditetom i čak im poslala fotografiju lifta koji inače koristim, ne samo ja nego svi ljudi u invalidskim kolicima. Njihov odgovor je bio da nikakvih problema nema – plaža postoji, prilagođena je i u neposrednoj blizini hotela. 

I tako se mi, ništa ne sumnjajući, zaputimo na kupanje. 

Vani je ugodnih 85 stupnjeva, gužva je ko u Konzuma na Badnji dan, ali boli nas briga, osvježenje je nadomak ruke. Ili nije? Poslije jedno dvadeset minuta što vožnje što šetnje napokon stižemo na plažu gdje nas dočeka kreacija s gornje fotografije. E sad, shvaćam ja ideju arhitekta ovog čuda: fino se kolicima odvezeš do dna, razina mora ti je negdje do pasa, uskočiš i netko vrati kolica sve dok ti ne zatrebaju za izlazak, ali u svemu tome postoji „mali“ problem. 

Kolica koja koristim ja i svi ostali invalidi na svijetu jednostavno nisu predviđena za ovo i ja bi ih u more mogao uvesti točno jednom nakon čega bi ih onako „zasoljena“ komotno mogao baciti na otpad. Pa eto jedan mali apel svim vlasnicima hotela, koncesionarima plaža, djelatnicima jedinica lokalne samouprave – ne pravite ova sranja, za tu lovu radije kupite ženi kakvu ogrlicu, platite djeci vozački, odvedite ljubavnicu na produljeni vikend. Ili dodajte još par tisuća kuna i napravite pošten lift koji izgleda ovako: 

Hajduk živi vječno

Na samom kraju ono što sam obećao na početku. Glavni motiv za ovo mini putovanje bila ja utakmica pretkola europske liga između Hajduka i FC SB (bivša Steaua) koju sam odgledao s poljudskog juga koji je, sa zadovoljstvom to mogu reći, sasvim lijepo prilagođen za dolazak u invalidskim kolicima. 

Ipak, i ovdje se vidi prostor za napredak i uz minimalna ulaganja (dodatne stolice za pratnju, trava oko gledališta, razrovani beton, natkrivanje tribine isl.) sve bi to moglo biti na puno većoj razini, ali to nije problem samo poljudskog juga već čitavog stadiona koji je dušu dao za jedan temeljiti face lifting.

I to bi bilo to. Malo nogometa, malo uživanja u hrani i piću, malo nerviranja oko „dodatnih sadržaja“. Ukratko, netipičan vikend s tipičnim problemima tipa u kolicima J

STARIJI POSTOVI: 

Mljet

I believe I can fly

Evanđelje po Airbnb-u

ENGLISH TRANSLATION

In the last post I mentioned accommodation and difficulties in finding the same as I mostly wrote about private accommodation while the hotels were mentioned only with a few sentences.

I also mentioned the issue of access as one of the conditions for hotel categorization, hence determining how many stars it would have and after a short survey I found that access was not a condition. So even a hotel that wants to have five stars does not have to be a bit adjusted, and that will not be an obstacle anyway. Yet, in our chaos that we call the state, there are bright examples, so let's take a little look at one of them.

Since I spent the weekend in a hotel that advertises as completely fit for people with disabilities, I would write what this description really implies and how accurate it is in this case.

But let's move step by step

Last Thursday Hajduk played his European match (report from south of Poljud at the bottom of the text) which I and my better half decided to look at and since we did not immediately hurry back home, we agreed to spend the night somewhere in Split or it's surrounding. Just like Dubrovnik, the city under Marjan is also literally packed in these summer months, and the only private landlord whose apartment is somewhat adapted to wheelchairs is publicly quarreling with guests at Airbnb so that instead of private accommodation this time we decided for the hotel and we did not regret it at all.

#Stationyourself

The choice fell to the hotel Štacija in Kaštel Lukšić for two reasons; first, it is only twenty minutes  drive from the center of Split, and second and most importantly, in the mail they claimed that they were completely adapted to wheelchair users.

Le me also mention that this hotel has three stars but deserves at least one more, not only because of the content customization, but also because of its ideal position, pleasant ambience, food and drinks, staff. Kaštela is a typical Middle Dalmatian town whose tourism strategy looks at the first glance like four months of nailing naive tourists who can or do not have to come back again The place has one poorly designed promenade, several shops, a bunch of restaurants and cocktail bars of uncreative names and expensive prices and amusement park with dance music and lights that cause epileptic seizures so our hotel, even the average, looked like Leo Messi surrounded players of Slaven Belupo.

Okay, after this small digression, a couple of photos that will support the claim of adaptation to people with disabilities.

Apart from a spacious room and a bed that is neither too big nor too small, the bathroom is adapted with minimal investment. All you need to adjust is to remove the bathtub and instead put this little impractical but useful chair and put on a few handrails that make it easier to transfer.

A special bonus is this iron extension for the sink that, I suppose, is intended for people in the electric wheelchair for easier access to the tap. Personally, I do not need this kind of aids, but it's great that someone to thought about it.

Apart from the things I mentioned and photographed, I have to commend the fact that the whole hotel was completely suitable for wheelchair and all the outdoor terraces, the restaurant and the parking lot I could reach without any help. I mention this because I heard from some of the "colleagues" in the wheelchair that it is often not the case and how hotels that are nominally wheelchair friendly often have terraces or restaurants in hard-to-reach places.

Complaint Book

It would not be me to just praise, so here are two critiques and pretty big ones too.

The first one concerns the lack of parking places for disabled people and it is unbelievable that the hotel who thought of all these things listed above could not solve this detail that looks small at first, but it becomes important when you return one o'clock after midnight and you do not want to look around for parking and go back to the hotel on a poorly lit track.

The above photo is a critique of number two and requires a longer explanation. My Lozo, a few days before we arrived, sent a request to the hotel for a beach for people with disabilities and even sent them a photo of the elevator I usually use, not just me, but all people in the wheelchair. Their answer was that there's no problem at all - the beach exists, it is adapted and in the immediate vicinity of the hotel.

And so, without questioning anything, we go swimming.

Outside is a pleasant 85 degrees, the crowd is unbelievable, but we don't care, the refreshment is within reach. Or not? After about twenty minutes of driving, we finally get to the beach where we get the creation from the top picture. Now, I understand the idea that architect of this miracle had: you ride the wheelchair to the bottom, the level of sea is somewhere to your chest, you jump and somebody rolls back until you need to go out, but there is a "small" problem in all of this.

The wheelchair I use are simply not foreseen for this and I could put them in the sea exactly once, after which they could be thrown to the trash because of all the salt. Well, a small appeal to all hotel owners, beach concessionaires, local self-government units - do not make this crap, buy your wife a necklace instead, pay your kids a driving lessons, take the mistress for an extended weekend. Or add another couple of thousand kuna and make a decent lift that looks like this: