Amsterdam – Raj za pedere i invalide

Tek smo nekoliko sati u Amsterdamu, a Marina je već stigla ispaliti izjavu koju stavljam u naslov. Rekla je ovo kad me čula kako oduševljeno komentiram da mi je ovdje sve ravno i baš nekako „na ruku“. Govorim to dok stojimo ispod jedne od stotina zastava duginih boja kojima grad obilježava pride month koji ove godine zbog corone ipak neće biti okrunjen velikom paradom kroz centar. Ipak, gay ekipa je doslovno na svakom koraku pa ako imate imalo simpatije za lik i djelo tete Željke Markić, možda ovo i nije mjesto za vas.

Sâm uvod u putovanje dosta je kaotičan. Prvotna ideja bila je da putujemo u travnju i gore provedemo Uskrs i onih nekoliko dana oko njega. Malo prije našeg odlaska, stvari s coronom su se zakomplicirale i u jednom trenutku čitav je zračni promet u Europi gotovo potpuno zamro. Lovu od smještaja kojeg smo rezervirali dobili smo natrag u vrlo kratkom roku i u punom iznosu. Lufthansa je obećala učiniti isto, ali naglasili su da će im trebati neko vrijeme. Otkazali smo put i pomirili se da Amsterdam još neko vrijeme nećemo vidjeti.

To jest, ja sam se pomirio. 

U međuvremenu ludilo oko corone malko jenjava. Aviokompanija nam je i dalje spremna vratiti lovu, ali sada nude i drugu opciju. Ako ipak odlučimo iskoristiti karte koje smo rezervirali, nude nam različite vrste popusta i olakšica. Granice su već neko vrijeme otvorene, ali turista je malo. Svako malo čitamo kako su turistički kapaciteti poluprazni jer se nikome ne da daviti s „novim normalnim“. Čisto informativno, provjeravamo cijene hotela u Amsterdamu. Razlika u odnosu na travanj je ogromna. Zbog malo interesa i cijene padaju. Za novac koji bi prije tri mjeseca dali za smještaj s tri zvjezdice šest kilometara od centra sada možemo rezervirati nešto bolji hotel i to u samom centru grada.

 - A zašto ne bi otišli za tvoj rođendan – predlaže Marina.
 - Stvarno, zašto ne – odgovorih poslije cijele dvije sekunde razmišljanja. 

Ako netko zna što je točno vegan junk food nek' piše u komentare. Živo me zanima

    A onda – šok i vjeverica! Pošto smo potvrdili avionske karte, našli odličan smještaj, rezervirali hrpu stvari (jer u sklopu epidemijskih mjera dosta mjesta traži da se prije najavite i kupite karte) dolazi vijest da je Nizozemska stavila Hrvatsku na takozvanu narančastu listu zemalja pogođenih covidom. Znam što je zelena lista. To je za zemlje gdje je corona situacija manje-više OK. Crvena je za one najrizičnije i njihovi građani po dolasku obavezno moraju u karantenu 14 dana. Narančasta lista je – doznajem nakon nešto guglanja – rezervirana za zemlje koje bilježe porast slučajeva zaraze, ali ne toliki da bi dospjeli na crvenu listu. Kako je baš Hrvatska završila na Nizozemskoj narančastoj listi, pojma nemam, ali sad me zanima kako se na nas to odnosi. S tim pitanjem obraćam se našem veleposlanstvu u Haagu, ali mi ne odgovaraju ništa jer je pomoćnica referenta za čitanje mailova vjerojatno na godišnjem. Ništa, prevodim pitanje na engleski i obraćam se nizozemskoj verziji The Stožera. Ovi odgovaraju u roku od dva sata. To što smo na narančastoj listi za nas konkretno znači da smijemo ući u zemlju, karantena nam nije obavezna, ali se „strogo preporučuje“. Odlučujemo strogo ignorirati ovaj zadnji dio rečenice i odlazimo na put. Ipak, kod ulaska u Nizozemsku spremni smo na bar malo peglanja od strane njihove carine ili policije. Ne da se nešto takvo nije dogodilo, nego ni osobnu nikome nisam pokazao! Jednostavno, čim smo izašli iz aviona, zapričali smo se s nekim tipom koji radi na aerodromu, a koji mi je trebao biti pri ruci ako što zatrebam. I vodi nas tip dugačkim hodnicima, prolazimo ostakljene terminale, ja izvodim nekakve gluposti s kolicima, Marina i on se smiju. Čitavo vrijeme ne prekidamo pričati o Amsterdamu. Hvali nam grad, tumači pravila vezana za droge. Pet minuta kasnije skupljamo kofere, izlazimo, pronalazimo taksi. Tek kasnije shvaćamo da smo praktički ilegalni imigranti. 

Inače, čim nam je aviokompanija potvrdila vrijeme dolaska, bacio sam se na sređivanje transporta od aerodroma do hotela. Amsterdam nudi specijalizirani prijevoz za ljude u kolicima i on košta, pazi sad – 92 eura! Kažem u sebi „nećeš razbojniče“ i tražim alternativu. Neka lijeva firma. Imaju prelošu internetsku stranicu ali im je vožnja 44 eura. Skupo, ali opet upola manje. Tko ima vremena, može uzeti metro od aerodroma pa autobus do hotela što će mu uštedjeti tridesetak eura. Nama je nakon cijelog dana putovanja bilo važno što prije se dokopati hotela pa smo zato i platili (pre)skupi taksi.

O iskustvu letenja za osobe s invaliditetom već sam nešto pisao pa se neću ponavljati. Uvijek kad letim, malko se brinem za kolica. Hoće li ih polomiti ili zagubiti, hoće li me daviti da se prebacujem u ona neudobna aerodromska. Budući da smo ovoga puta mijenjali četiri leta i tri aviokompanije, potencijal za nešto nepredviđeno bio je još i veći. Na kraju se nije dogodilo baš ništa loše. Štoviše, kao da primjećujem da je procedura sve jednostavnija i da svaki put sve manje kompliciraju. Ili se moj prag tolerancije malko podigao s godinama. 

Prva noć u Amsterdamu prolazi mirno i pitomo. Preumorni smo za bilo što pa nakon žestokih specijaliteta turske kuhinje odlazimo na spavanje. Za svoj smještaj odabrali smo Holiday Inn City Hall. Iz vana ne izgleda nešto impresivno, ali radi se o sasvim pristojnom mjestu. Kod izbora hotela, osim cijena, bitna mi je i lokacija kao i činjenica da u njemu postoji soba potpuno prilagođena za osobe s invaliditetom. Ako stojim negdje dan ili dva, mogu se snalaziti na najklošarskije načine. Za nešto dulje od toga, želim moći ući u sve prostorije, a ne prati zube iznad sudopera. Probao sam – zabavno je samo prvi put.

E ovi brigu podižu na veću razinu. Budući da je soba prilagođena za OSI, pored kreveta i u WC-u se nalazi ovo čudo koje valjda potegneš kad se prospeš po podu :D 

    Prva stvar koju primjećujem u centru grada je buka. Odnosno nedostatak iste. Svi gradski centri su nagužvani, s redovima auta koji migolje ulicama kao neka ogromna, debela zmija. Vozači trube, ispušni plinovi tvore nevidljivu opnu koja ti ne da disati. Ovdje je malo drukčije. Auta ima, ali mnogo manje nego u centru bilo kojeg velikog grada u kojem sam do tada bio. Ne trubi nitko. Kimnu ti glavom kad ih pustiš da prođu ili kad oni tebe puste. Engleski govore svi, od zaposlenika muzeja do taksista. Pločnici su lijepo uređeni, ali od betonskih kockica na njima, draži mi je asfalst na biciklističkim stazama. Računam da sam i ja na točkovima pa se non stop krećem njima. Negdje davno sam pročitao da su biciklisti u Amsterdamu dosta nametljivi i da nemaju baš strpljenja za turiste. Pratimo GPS i često smetamo nadolazećim biciklistima. Ipak, sve što čujem je lagani ding-ding dok prilično brzo prolaze pored mene. Imam dojam da su ljudi općenito nekako opušteni i prijateljski nastrojeni. Ne, ne pišem ovo napušen. 

Taaaaa će korona

Toliko za prvi dio. Da, bit će i drugi – jednostavno je previše toga za jedan post. U idućem nastavku čitajte o muzejima, kanalima, kiši, galebovima, ljuljački, kurvama i drozi. Ne nužno tim redom.