Što je to wheelchair friendly hotel

Hotel Štacija - Kaštela

U prošlom postu dotaknuo sam se teme smještaja i poteškoća pri pronalasku istog s tim da sam većinom pisao o privatnom smještaju dok sam hotele spomenuo tek s nekoliko rečenica.

Spomenuo sam tada pitanje pristupa kao jedan od uvjeta za kategorizaciju hotela, dakle određivanje koliko će zvjezdica imati da bih nakon kraćeg istraživanja otkrio da pristup nije nikakav uvjet. Dakle ni hotel koji želi imati pet zvjezdica ne mora biti niti malo prilagođen i to mu svejedno neće predstavljati prepreku. Tko ne vjeruje, OVDJE sve ima crno na bijelo. Ipak, i u ovom našem kaosu koji nazivamo državom ima svijetlih primjera pa se idemo malo pozabaviti jednim od njih. 

Budući da sam prošli vikend (polu)neplanirano proveo u jednom hotelu koji sebe drži potpuno prilagođenim osobama s invaliditetom, red bi bio da napišem što taj opis ustvari podrazumijeva i koliko je u ovom slučaju točan.

No krenimo redom.

Prošli četvrtak Hajduk je igrao svoju europsku utakmicu (izvještaj s juga Poljuda pri dnu teksta) koju smo ja i moja bolja polovica odlučili pogledati i budući da nam se nije dalo odmah žuriti natrag doma, pao je dogovor da prespavamo noć-dvoje negdje u Splitu ili okolici. Baš kao i Dubrovnik, i grad pod Marjanom je doslovno krcat u ovim ljetnim mjesecima, a jedini privatni iznajmljivač čiji se apartman čini donekle prilagođen invalidskim kolicima se javno svađa s gostima na Airbnb-u tako da smo se umjesto privatnog smještaja ovog puta odlučili za hotel i nismo požalili. 

#Štacionirajse

Izbor je pao na hotel Štaciju u Kaštel Lukšiću i to iz dva razloga; prvo, od centra Splita udaljen je svega dvadesetak minuta vožnje i drugo i važnije, u mailu su tvrdili da su potpuno prilagođeni osobama u invalidskim kolicima. 

Spomenut ću još da ovaj hotel ima tri zvjezdice, ali po meni zaslužuje bar još jednu više i to ne samo zbog prilagođenosti sadržaja već i zbog idealne pozicije, ugodnog ambijenta, hrane i pića, osoblja. Inače, Kaštela su tipični srednjedalmatinski gradić čija se turistička strategija onako na prvi pogled svodi na četiri mjeseca guljenja naivnih stranaca koji se mogu, a i ne  moraju, vratiti i dogodine. Mjesto ima jednu slabo uređenu šetnicu, nekoliko trgovina, hrpu restorana i koktel barova nemaštovitih imena i preskupih cijena i lunapark s treštavom glazbom i svjetlima koja izazivaju epileptične napadaje tako da je naš hotel, čak i onako prosječan, u svemu tome djelovao kao Leo Messi okružen igračima Slaven Belupa. 

Ok, nakon ove male digresije, par fotografija koje će potkrijepiti tvrdnju o prilagođenosti osobama s invaliditetom. 

Osim prostrane sobe i kreveta koji nije ni previsok ni prenizak, i  kupaonica je prilagođena i to uz minimalna ulaganja. Sve što je potrebno za prilagodbu je „iščupati“ kadu i umjesto nje staviti ovu malko nepraktičnu, ali korisnu stolicu i staviti nekoliko rukohvata koji olakšavaju prebacivanje. 

Poseban bonus je ovaj željezni nastavak za umivaonik koji je, pretpostavljam, namijenjen ljudima u električnim kolicima kako bi lakše dosegli slavinu. Meni osobno ne trebaju ovakva pomagala, ali mi je super da netko i na to misli. 

Osim stvari koje sam spomenuo i fotografirao, moram pohvaliti i činjenicu da je čitav hotel potpuno prohodan i na sve vanjske terase, u restoran kao i na parking mogao sam stići bez ičije pomoći. Spominjem ovo jer sam od nekih „kolega“ u kolicima čuo kako to često nije slučaj i kako hoteli koji su nominalno wheelchair friendly često imaju terase ili restorane na teško dostupnim mjestima.

Knjiga žalbe

Ne bi ja bio ja da samo hvalim pa evo i dvije kritike i to poprilične.

Prva se odnosi na nepostojanje parking mjesta za invalide i malo mi je nevjerojatno da hotel koji je mislio na sve ove gore pobrojane stvari nije uspio riješiti taj detalj koji ovako na prvu zvuči minorno, ali ti postane bitan kad se vraćaš u jedan u noći i baš ti se ne da okolo tražiti parking i vraćati se u hotel po slabo osvijetljenoj stazi.  

Gornja fotografija je kritika broj dva i zahtjeva mrvicu dulje objašnjenje. Naime, moja Lozo je nekoliko dana prije nego smo stigli poslala hotelu upit o postojanju plaže prilagođene osobama s invaliditetom i čak im poslala fotografiju lifta koji inače koristim, ne samo ja nego svi ljudi u invalidskim kolicima. Njihov odgovor je bio da nikakvih problema nema – plaža postoji, prilagođena je i u neposrednoj blizini hotela. 

I tako se mi, ništa ne sumnjajući, zaputimo na kupanje. 

Vani je ugodnih 85 stupnjeva, gužva je ko u Konzuma na Badnji dan, ali boli nas briga, osvježenje je nadomak ruke. Ili nije? Poslije jedno dvadeset minuta što vožnje što šetnje napokon stižemo na plažu gdje nas dočeka kreacija s gornje fotografije. E sad, shvaćam ja ideju arhitekta ovog čuda: fino se kolicima odvezeš do dna, razina mora ti je negdje do pasa, uskočiš i netko vrati kolica sve dok ti ne zatrebaju za izlazak, ali u svemu tome postoji „mali“ problem. 

Kolica koja koristim ja i svi ostali invalidi na svijetu jednostavno nisu predviđena za ovo i ja bi ih u more mogao uvesti točno jednom nakon čega bi ih onako „zasoljena“ komotno mogao baciti na otpad. Pa eto jedan mali apel svim vlasnicima hotela, koncesionarima plaža, djelatnicima jedinica lokalne samouprave – ne pravite ova sranja, za tu lovu radije kupite ženi kakvu ogrlicu, platite djeci vozački, odvedite ljubavnicu na produljeni vikend. Ili dodajte još par tisuća kuna i napravite pošten lift koji izgleda ovako: 

Hajduk živi vječno

Na samom kraju ono što sam obećao na početku. Glavni motiv za ovo mini putovanje bila ja utakmica pretkola europske liga između Hajduka i FC SB (bivša Steaua) koju sam odgledao s poljudskog juga koji je, sa zadovoljstvom to mogu reći, sasvim lijepo prilagođen za dolazak u invalidskim kolicima. 

Ipak, i ovdje se vidi prostor za napredak i uz minimalna ulaganja (dodatne stolice za pratnju, trava oko gledališta, razrovani beton, natkrivanje tribine isl.) sve bi to moglo biti na puno većoj razini, ali to nije problem samo poljudskog juga već čitavog stadiona koji je dušu dao za jedan temeljiti face lifting.

I to bi bilo to. Malo nogometa, malo uživanja u hrani i piću, malo nerviranja oko „dodatnih sadržaja“. Ukratko, netipičan vikend s tipičnim problemima tipa u kolicima J

STARIJI POSTOVI: 

Mljet

I believe I can fly

Evanđelje po Airbnb-u

ENGLISH TRANSLATION

In the last post I mentioned accommodation and difficulties in finding the same as I mostly wrote about private accommodation while the hotels were mentioned only with a few sentences.

I also mentioned the issue of access as one of the conditions for hotel categorization, hence determining how many stars it would have and after a short survey I found that access was not a condition. So even a hotel that wants to have five stars does not have to be a bit adjusted, and that will not be an obstacle anyway. Yet, in our chaos that we call the state, there are bright examples, so let's take a little look at one of them.

Since I spent the weekend in a hotel that advertises as completely fit for people with disabilities, I would write what this description really implies and how accurate it is in this case.

But let's move step by step

Last Thursday Hajduk played his European match (report from south of Poljud at the bottom of the text) which I and my better half decided to look at and since we did not immediately hurry back home, we agreed to spend the night somewhere in Split or it's surrounding. Just like Dubrovnik, the city under Marjan is also literally packed in these summer months, and the only private landlord whose apartment is somewhat adapted to wheelchairs is publicly quarreling with guests at Airbnb so that instead of private accommodation this time we decided for the hotel and we did not regret it at all.

#Stationyourself

The choice fell to the hotel Štacija in Kaštel Lukšić for two reasons; first, it is only twenty minutes  drive from the center of Split, and second and most importantly, in the mail they claimed that they were completely adapted to wheelchair users.

Le me also mention that this hotel has three stars but deserves at least one more, not only because of the content customization, but also because of its ideal position, pleasant ambience, food and drinks, staff. Kaštela is a typical Middle Dalmatian town whose tourism strategy looks at the first glance like four months of nailing naive tourists who can or do not have to come back again The place has one poorly designed promenade, several shops, a bunch of restaurants and cocktail bars of uncreative names and expensive prices and amusement park with dance music and lights that cause epileptic seizures so our hotel, even the average, looked like Leo Messi surrounded players of Slaven Belupo.

Okay, after this small digression, a couple of photos that will support the claim of adaptation to people with disabilities.

Apart from a spacious room and a bed that is neither too big nor too small, the bathroom is adapted with minimal investment. All you need to adjust is to remove the bathtub and instead put this little impractical but useful chair and put on a few handrails that make it easier to transfer.

A special bonus is this iron extension for the sink that, I suppose, is intended for people in the electric wheelchair for easier access to the tap. Personally, I do not need this kind of aids, but it's great that someone to thought about it.

Apart from the things I mentioned and photographed, I have to commend the fact that the whole hotel was completely suitable for wheelchair and all the outdoor terraces, the restaurant and the parking lot I could reach without any help. I mention this because I heard from some of the "colleagues" in the wheelchair that it is often not the case and how hotels that are nominally wheelchair friendly often have terraces or restaurants in hard-to-reach places.

Complaint Book

It would not be me to just praise, so here are two critiques and pretty big ones too.

The first one concerns the lack of parking places for disabled people and it is unbelievable that the hotel who thought of all these things listed above could not solve this detail that looks small at first, but it becomes important when you return one o'clock after midnight and you do not want to look around for parking and go back to the hotel on a poorly lit track.

The above photo is a critique of number two and requires a longer explanation. My Lozo, a few days before we arrived, sent a request to the hotel for a beach for people with disabilities and even sent them a photo of the elevator I usually use, not just me, but all people in the wheelchair. Their answer was that there's no problem at all - the beach exists, it is adapted and in the immediate vicinity of the hotel.

And so, without questioning anything, we go swimming.

Outside is a pleasant 85 degrees, the crowd is unbelievable, but we don't care, the refreshment is within reach. Or not? After about twenty minutes of driving, we finally get to the beach where we get the creation from the top picture. Now, I understand the idea that architect of this miracle had: you ride the wheelchair to the bottom, the level of sea is somewhere to your chest, you jump and somebody rolls back until you need to go out, but there is a "small" problem in all of this.

The wheelchair I use are simply not foreseen for this and I could put them in the sea exactly once, after which they could be thrown to the trash because of all the salt. Well, a small appeal to all hotel owners, beach concessionaires, local self-government units - do not make this crap, buy your wife a necklace instead, pay your kids a driving lessons, take the mistress for an extended weekend. Or add another couple of thousand kuna and make a decent lift that looks like this: