Kolicima po Sarajevu

Pozdrav svima, evo mene opet! 

Neko vrijeme blog je mirovao iz jednostavnog razloga što nigdje nisam bio, ali tema "povratničkog posta" teško da je mogla biti zanimljivija. Od Sarajeva kao svojevrsnog sjecišta istočne i zapadne kulture, jednog od povijesno i kulturološki najznačajnijih gradova Jugoistočne Europe i mjesta o kojem sam toliko slušao i čitao, očekivao sam doista mnogo. S druge strane, što se prilagođenosti kretanju osoba s invaliditetom tiče, očekivanja i nisu bila toliko velika. Moje razmišljanje išlo je nekako u stilu "BiH je za nas treći svijet. Ako su im ulice glavnog grada uređene kao državni zakoni, ništa dobro me ne očekuje". 

I naravno da sam se gadno prevario.

Moram odmah reći da je Sarajevo bolje arhitektonski prilagođeno nego primjerice Split, a njegovi široki pločnici, rampe za silazak na kolnik i montažne rampe za ulazak u važnije muzeje, crkve isl. nude osobi u kolicima priličnu slobodu u kretanju. Ako nešto od ovoga i ne postoji, sarajevska raja je prilično ljubazna i najčešće nećete ni morati tražiti pomoć. 

Javni gradski prijevoz nisam isprobavao, ali prastari tramvaji koje sam viđao ne nude baš nadu da je domaćim ljudima koji se kreću u kolicima išta lakše nego nama u Hrvatskoj. 

No da ne bih skakao s teme na temu, krenut ću nekim redom. 

Hotel iz nekih drugih vremena

Kao i inače kod izbora smještaja, glavni kriterij bili su nam funkcionalnost i blizina tako da je ovog puta izbor pao na Hotel Grand koji je od centra grada udaljen nešto manje od tri kilometra. Već i slike s interneta nudile su dojam da se radi o nešto starijem zdanju, ali tek kad smo došli tamo, mogli smo doživjeti pravi povratak u zlatno doba bivše države. 

Hotel s 400 i nešto soba i tridesetak gostiju 

Čitav taj žućkasto-sivi izgled izvana kao i socijalistički feng shui iznutra s onim masivnim zavjesama preko čitavog zida, grubim crvenim tepisima, beskrajnim hodnicima, zadimljenim barovima...sve kao da je teleportirano iz nekog drugog vremena. I vjerujte mi, ima to svog šarma. 

1. Slika: Ključ/hladno oružje. 2. slika: Telefonska govornica u predvorju. 3. slika: Neidentificirani dimnjaci pred hotelom

A što se funkcionalnosti i prilagođenosti osobama s invaliditetom tiče, mogu reći da je hotel potpuno ispunio moja očekivanja. Soba koju smo dobili nije bila velika nego ogromna tako da je i kretanje po njoj bilo prilično lako, a i kupaonica je bila u potpunosti prilagođena i dovoljno prostrana sa stolicom za tuširanje, rukohvatima, podlogom na wc školjci i dovoljno prostora ispod umivaonika.  

Foru s dva bračna kreveta nismo uspjeli skužiti. Možda za parove koji se u međuvremenu posvađaju oko izbora ćavabdžinice.

Slika 1: Prilagođena kupaonica Slika 2: Ormar za četvero ljudi. Ili jednu Paris Hilton

Baščaršija

Doći u Sarajevo, a ne vidjeti Baščaršiju je kao doći u Dubrovnik, a ne zapeti u prometu. Dakle, može se, ali doživljaj nije potpun. Ja i moja Lozo također smo se vodili tom logikom pa kud svi Turci (kojih u Sarajevu ima poprilično), tud i nas dvoje. 

Baščaršija je sigurno najpoznatiji, a vjerojatno i najzanimljiviji dio Sarajeva i doista čovjek može čitav dan lutati njenom glavnom ulicom ili nekom od sporednih uličica, a da mu ni sekunde ne bude dosadno. Nisu svi kafići, restorani i trgovine prilagođeni ulasku u invalidskim kolicima, ali na tih kilometar-dva kvadratnih ima ih toliko da nije problem naći neke koji jesu, a zatim se predati užicima kao što su ispijanje prave turske kave, pušenje nargile ili prejedanje domaćim sarajevskim uštipcima. 

Jedno od mjesta potpuno prilagođenih ulasku ljudi u invalidskim kolicima je muzej posvećen opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici. 

Kroz brojne fotografije i dva dokumentarna filma ispričane su priče o najduljoj opsadi u modernoj povijesti, ali i jednom od najvećih masovnih zločina nakon Drugog svjetskog rata i iako je čovjeku potrebno neko vrijeme da se oporavi od svega viđenog, svima bih preporučio posjet ovom muzeju.

To je za sada to. Mislim da je fotografija i događaja malo previše za jedan post tako da se ponovno čitamo za nekoliko dana. See you :)