Sarajevo je ispalo toliko bogato događajima (i emocijama) da sam ovo iskustvo odlučio podijeliti u dva odvojena posta. Dok se prvi dio više bavio konkretnim stvarima kao što je pristupačnost samog grada, ali i hotela u kojem smo boravili, u drugom se planiram dotaknuti svega po malo.
Ovo što se vidi na naslovnoj slici zove se Latinska ćuprija i na glasu je kao jedno od mjesta koja se "moraju" posjetiti kada se posjećuje Sarajevo. Radi se ustvari o jednom od mnogobrojnih mostova preko Miljacke s tim da je ovaj poseban po tome što je prilično star (Google kaže više od 500 godina), ali i po tome što je na tom mjestu ubijen austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand što je bio (in)direktan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, a o čemu na ovom mjestu nema nikakvog spomena ili ga barem mi nismo našli
BTW, na pamet mi je pala i ona Halidova pjesma u kojoj Miljacka nosi mostove samo iz činjenice da je na ovom mjestu i u ovo doba godine toliko plitka i slaba da ne bi ni tetrapak odnijela. Eto samo mala digresija.
Mjesto koje nisam spomenuo u prvom postu, a koje me se možda i najviše dojmilo ne nalazi se u Sarajevu već nekih 12-13 kilometara od centra grada. Radi se o izvoru rijeke Bosne koji čak i u ranu jesen s onako malo vode izgleda čarobno.
 |
| Jedan od mnogih mostića preko rijeke Bosne |
Dodatan bonus bila mi je činjenica da sam prilično lagano mogao proći čitavim putem tako da sam uspio pogledati sve one mostiće, jezera, slapove, labudove, ogromno drveće i sve ono što čini ovo mjesto toliko savršenim. Ne vjerujem da se itko posebno trudio sve ovo prilagođavati kolicima, ali eto, ispalo je sasvim dobro.
 |
| Čak i ove off road dijelove nije bio problem preći |
I inače mi se čini da je (ne)prilagođenost sadržaja osobama s invaliditetom u Sarajevu i okolici više rezultat improvizacije ili čiste slučajnosti nego nekakve stvarne namjere što sam u nekoliko slučajeva iskusio i na vlastitoj koži. Primjerice, postoji dosta restorana i kafića u koje mogu ući i to samo zato jer su u razini s cestom ili do njih vodi jedna stepenica. S druge strane, mnogo je više onih u koje nemam prilaz, a najbolje sam se u to uvjerio pri neuspjelom izlasku u petak navečer.
Prošli smo nekoliko kafića s različitom glazbenom ponudom i iako je svaki izvana izgledao sasvim pristojno, svi su na ulazu imali i po više od pet stepenica, a niti jedan nije imao rampu.
Ali zato barem imaju sve ono što pravi narodnjački klub treba imati: mršavog tipa koji "ubacuje ljude", nabildane gorile koji ih izbacuju, ćelave tipove s velikim tetovažama i preuskim majicama, žene s malim tetovažama i velikim sisama...
Nisam doduše ulazio unutra zbog već spomenute neprilagođenosti ulaza, ali i zato što bi se na takvom mjestu (trijezan) zadržao jedinu u svrhu kakvog socio-antropološkog istraživanja o ponašanju divljih životinja u urbanom okruženju.
Nema baš direktne veze s temom, ali naš boravak se baš poklopio s predizbornom kampanjom u BIH što je bilo još jedno nadrealno iskustvo. Od hrpe bizarnih plakata koji se nalaze doslovno na svakom koraku, ova teta mi se nekako najviše urezala u pamćenje. Dragi politolozi, komunikolozi i PR stručnjaci - gledajte i učite!
 |
| Dosta brate više! |
I to bi bilo to što se Sarajeva tiče.
Spomenut ću još jednom - grad sigurno nije idealan za osobe s invaliditetom i postoji hrpa stvari koje mogu biti bolje. Ipak, Sarajevo je zaista zanimljiv grad u kojem je i u kolicima moguće u potpunosti uživati. Sve što je potrebno za to je dobro društvo, mrvica sreće i malo planiranja unaprijed.
Stariji postovi:
No comments:
Post a Comment