Monday 8 October 2018

Kolicima po Sarajevu - drugi dio


Sarajevo je ispalo toliko bogato događajima (i emocijama) da sam ovo iskustvo odlučio podijeliti u dva odvojena posta. Dok se prvi dio više bavio konkretnim stvarima kao što je pristupačnost samog grada, ali i hotela u kojem smo boravili, u drugom se planiram dotaknuti svega po malo. 

Ovo što se vidi na naslovnoj slici zove se Latinska ćuprija i na glasu je kao jedno od mjesta koja se "moraju" posjetiti kada se posjećuje Sarajevo. Radi se ustvari o jednom od mnogobrojnih mostova preko Miljacke s tim da je ovaj poseban po tome što je prilično star (Google kaže više od 500 godina), ali i po tome što je na tom mjestu ubijen austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand što je bio (in)direktan povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, a o čemu na ovom mjestu nema nikakvog spomena ili ga barem mi nismo našli


BTW, na pamet mi je pala i ona Halidova pjesma u kojoj Miljacka nosi mostove samo iz činjenice da je na ovom mjestu i u ovo doba godine toliko plitka i slaba da ne bi ni tetrapak odnijela. Eto samo mala digresija. 

Mjesto koje nisam spomenuo u prvom postu, a koje me se možda i najviše dojmilo ne nalazi se u Sarajevu već nekih 12-13 kilometara od centra grada. Radi se o izvoru rijeke Bosne koji čak i u ranu jesen s onako malo vode izgleda čarobno. 

Jedan od mnogih mostića preko rijeke Bosne
Dodatan bonus bila mi je činjenica da sam prilično lagano mogao proći čitavim putem tako da sam uspio pogledati sve one mostiće, jezera, slapove, labudove, ogromno drveće i sve ono što čini ovo mjesto toliko savršenim. Ne vjerujem da se itko posebno trudio sve ovo prilagođavati kolicima, ali eto, ispalo je sasvim dobro.

Čak i ove off road dijelove nije bio problem preći

I inače mi se čini da je (ne)prilagođenost sadržaja osobama s invaliditetom u Sarajevu i okolici više rezultat improvizacije ili čiste slučajnosti nego nekakve stvarne namjere što sam u nekoliko slučajeva iskusio i na vlastitoj koži. Primjerice, postoji dosta restorana i kafića u koje mogu ući i to samo zato jer su u razini s cestom ili do njih vodi jedna stepenica. S druge strane, mnogo je više onih u koje nemam prilaz, a najbolje sam se u to uvjerio pri neuspjelom izlasku u petak navečer. 

Prošli smo nekoliko kafića s različitom glazbenom ponudom i iako je svaki izvana izgledao sasvim pristojno, svi su na ulazu imali i po više od pet stepenica, a niti jedan nije imao rampu. 

I tako se nađosmo u nekakvoj ulici pored Baščaršije u kojoj od deset kafića/noćnih klubova, devet pušta one istinske narodnjake kakve možete čuti iz svakog poštenog vozila belomanastirskih registarskih oznaka. 

Ali zato barem imaju sve ono što pravi narodnjački klub treba imati: mršavog tipa koji "ubacuje ljude", nabildane gorile koji ih izbacuju, ćelave tipove s velikim tetovažama i preuskim majicama, žene s malim tetovažama i velikim sisama...

Nisam doduše ulazio unutra zbog već spomenute neprilagođenosti ulaza, ali i zato što bi se na takvom mjestu (trijezan) zadržao jedinu u svrhu kakvog socio-antropološkog istraživanja o ponašanju divljih životinja u urbanom okruženju. 

Nema baš direktne veze s temom, ali naš boravak se baš poklopio s predizbornom kampanjom u BIH što je bilo još jedno nadrealno iskustvo. Od hrpe bizarnih plakata koji se nalaze doslovno na svakom koraku, ova teta mi se nekako najviše urezala u pamćenje. Dragi politolozi, komunikolozi i PR stručnjaci - gledajte i učite! 

Dosta brate više!

I to bi bilo to što se Sarajeva tiče. 

Spomenut ću još jednom - grad sigurno nije idealan za osobe s invaliditetom i postoji hrpa stvari koje mogu biti bolje. Ipak, Sarajevo je zaista zanimljiv grad u kojem je i u kolicima moguće u potpunosti uživati. Sve što je potrebno za to je dobro društvo, mrvica sreće i malo planiranja unaprijed. 

Stariji postovi: 








No comments:

Post a Comment